Dubravka Bouša

Pjesnički znak kao moralni čin

 

          Pjesničko stasanje Milana Dedinca bilo je u doba sukoba srpskih modernista i tradicionalista, u vremenu razbuktavanja ekspresionizma. Nadrealizam je Dedinac prepoznao kao svoj osobni, iskonski, buntovnički, moralni i životni stav – način života. Nadrealist po opredjeljenju ostao je čitav život, ali iz svog pjesništva nikad nije potpuno isključio zbilju, samo je mijenjao svoj odnos prema njoj. Zbilja mu je bila i izvor inspiracije, i mjesto zbivanja, i polazište u vizije ili filozofska promišljanja.
          Poezija Milana Dedinca u svome značenjskom sloju sadrži unutrašnju koherentnost. On svojom poezijom istražuje bîtak i čovjekov utjecaj na svijet što ga okružuje ili utjecaj svijeta na čovjeka-pjesnika te njegov angažman u tom svijetu. Svoje ranije stihove, čitave pjesme ili neke dijelove pjesama često je interpolirao u novu pjesmu ili poemu služeći se tehnikom kolaža preuzetim iz nadrealističkog slikarstva. Takvim postupkom nastala je i autobiografska pjesnička knjiga Od nemila do nedraga koju možemo smatrati pjesničkim romanom ili romanom o pjesništvu. U njoj je Dedinac čitavu svoju poeziju pretvorio u građu nove forme.
          U knjizi Od nemila do nedraga Dedinčev je zavičaj i prostor u kome je boravio izjednačen s čitavim svijetom, a njegova posebnost istaknuta je uporabom arhaičnih i kolokvijalnih leksema. Njegove su vizije najčešće noćne, karakteristika inače romantičkih pjesnika, međutim, Dedinac pomoću njih stvara kompleksno iskustvo, one su pogled u kaotičnu cjelinu suvremenog svijeta koji nije samo osuda tog svijeta. Dedinčev se svijet stvara pred čitateljima i izravno, i narativno, i konotativno sugestivnim korelativom-autobiografijom ili smireno kao filozofski promišljaj i o prirodnim, i o duhovnim zakonima života.

Od nemila do nedraga

          Na književnoj večeri održanoj u Beogradu 1946. u organizaciji Udruženja književnika Srbije koja je bila posvećena Dedinčevoj poeziji, Dedinac je publici pokušao objasniti nastanak nekih svojih pjesama, odnosno opisati pretvaranje doživljaja iz konkretne zbilje u lirski izraz. Ta večer bila je predigra za objašnjenje pjesnika sa samim sobom i s društvom koje je zaokružio knjigom Od nemila do nedraga.
          Dedincu 1957. u izdanju Nolita izlazi knjiga Od nemila do nedraga koja je zapravo pjesnička autobiografija, knjiga o njegovu življenju s poezijom i za poeziju, poeziju koju je stvarao, razgrađivao i dograđivao. Ona sadržajno obuhvaća gotovo čitavo Dedinčevo pjesničko djelo (poema Malo vode na dlanu nastala je poslije izlaska te knjige i uvrštena je u knjigu Poziv na putovanje izašlu 1965). Knjigom Od nemila do nedraga  Dedinac potvrđuje kako je za njega (kao i za ostale nadrealiste) Poezija (s velikim slovom, op. D. B.) način života, odnosno moralni čin. On je čitavo svoje pjesničko stvaralaštvo pretvorio u građu za svoj pjesnički dnevnik u kojem je svoju poeziju istodobno komentirao. Time je pokušao na recipijente prenijeti kontekst svog života, svojeg stvaralaštva i poezije uopće. Njegovi prozno-poetski tekstovi brišu granice i razlike između poezije i proze. Sve pretvara u poeziju stapajući težnje avangarde i, uz iskustva narodnog pjesništva, u djelo uključuje citatnost i parafrazu kao relevantne pjesničke postupke. Autobiografski kontekst uvrštenih tekstova, eksplikativnih i retrospektivnih, uz poeziju stvara roman koji je i pjesnički dnevnik što ga je Dedinac pisao čitavog života. Njegove pjesme tako signiraju razvojne faze pjesnika koje se poklapaju s faktografijom njegova života, a istodobno svjedoče o unutrašnjoj koherentnosti njegova stvaralaštva, tj. iskazuju pjesnički život opsjednut poezijom. Za samog pjesnika je ta knjiga bitna jer se, uz njezinu pomoć, ako ju se shvati kao ,,intelektualni roman”¹, može pratiti intelektualno sazrijevanje autora.
          Pjesničko putovanje Milana Dedinca prikazano u knjizi Od nemila do nedraga, traganje je za bitnošću svijeta i života, a svodi se na traganje za bitnošću u čovjeku. Umjetnička pjesma je tajna jednaka tajni koja se naziva život. Pjesme su samostalni živi organizmi jednog samostalnog svijeta koji se izražava u individualnoj formi, u ritmu, u jezičnoj strukturi, u zvučanju i u kompoziciji. Dedinac je u toj knjizi uspostavio simultanost sna i jave, osjećaja i razuma, te uspješno sintetizirao poeziju s prozom. Sve to je već oprobao u Javnoj ptici. On je u knjizi Od nemila do nedraga faktografiju stvarnog života spojio sa simbolikom svoje poezije. Miješanje žanrova, intertekstualnost i citatnost uz autoreferencijalnost (tumačenje samog sebe) otvaraju prostor za dijalog s tradicijom i time Dedinac ovom knjigom ulazi u suvremenu srpsku književnost.
          Roman iskazuje Dedinčevu potrebu objasniti se sa svijetom oko sebe i u sebi. Glavni lik romana je sam pjesnik koji slijedeći autobiografsku povijesnu nit, postaje ,,mi” u svojem pjesničkom početku. To je doba odrastanja i mladosti, prijateljstva s Dušanom Matićem, Markom Ristićem i kasnije s nadrealistima kad se sazrijevalo i odupiralo tradicionalnom društvu prve polovice dvadesetog stoljeća. Svoj je pjesnički habitus Dedinac prvenstveno izgradio pod utjecajima Arthura Rimbauda i Rastka Petrovića. S njima ga povezuje sličnost u pristupu poeziji i stvaralačkom principu. Oba su pjesnika brzo planuli i utihnuli u svojoj kreaciji. Dedinac je imao duga razdoblja pjesničkih kriza bez ikakvih naznaka da će ih nadvladati. Romanom se provlači neki oblik dijaloga između pjesnika-mladića i pjesnika-zrelog čovjeka, pjesnika-čovjeka koji se približava kraju svog životnog puta.
          Za Dedinca je život izazov, isto kao i poezija. Obuhvaćajući svoj život stihovima otkrivao je poeziju. Pisanje stihova za njega je nužnost, a prava poezija je i istinska poezija koja je uvijek napredna i ne štiti ga od života, životnih borbi i okrutnosti, naprotiv. Njegova društvena orijentacija neodvojiva je od njegove vezanosti za avangardna stremljenja u modernoj umjetnosti usmjerenih ka jednom cilju – oslobađanju čovjeka. Zajedno s Markom Ristićem i ostalim beogradskim nadrealistima svoj je osobni umjetnički razvoj, u jednom trenutku, podredio odabranoj, strogo avangardističkoj poetici nadrealizma pomoću koje je još više istaknuo svoj osobni senzibilitet i moralni stav.
          Elementi nadrealizma i hermetizma prisutni su u tom pjesničkom romanu, ali su apsorbirani osebujnom pjesnikovom ličnošću koja racionalno uspijeva držati pod kontrolom vanjske poticaje i unutrašnje afektivne impulse, snažne emocije, asocijativna preplitanja zbilje i vizija te neočekivane iracionalnosti. U Dedinčevoj su poeziji stilemi i postupci karakteristični za europsku avangardu (ekspresionizam, nadrealizam, Novu stvarnost i hermetizam). Međutim prisutna je i prepoznatljiva Dedinčeva varijanta poetskog avangardizma u kojoj je iracionalnost s mjerom dozirana i ograničena pjesnikovim tijelom (ruke, pluća, krvotok), prostorom koji ga okružuje (zrak, dan, noć, vode) i podnebljem iz kojeg je poniknuo (trava, bilje, more, kamen, sunce).
          Osim ranih stihova, u kojima pjesnik iskazuje socijalno i emocionalno nezadovoljstvo, te negira postojeći svijet, njegovo pjevanje započinje punim zamahom Zorilom koje prerasta u Noćilo. Pjesnik kao Zorilo prolazi tešku fazu sazrijevanja i odrastanja. Tijekom tih zbivanja ulazi u noć i postaje Noćilo koje traga za zorom, za danom, za budućnošću. Čitav život je Dedinac na simboličkoj razini čekao i zazivao tu zoru, zoru revolucije i promjena. U završnom ciklusu I zraka i mraka prepune su žene u Travi u snu i na javi pjesnik postaje Videlo. Nema više potrage. Spoznaja sazrijeva krajem života i mladenačka, kao i životna potraga – ,,od nemila do netraga” – postaje viđenje života samog, postaje život sam, postaje Videlo.
          Dedinac se od najranije mladosti borio sa svojom bolešću tuberkulozom. U stihovima ciklusa Zorilo i Noćilo (1923–1925) zapisuje svoju borbu za dah, time i za život, i taj motiv postaje konstanta u njegovoj kasnijoj lirici. Nagovještaji i slutnje u tom ciklusu iskazani su toponimima koji također postaju stalni u njegovoj kasnijoj lirici, a temeljni su gradivni materijal Zorila: ptica (golub), tijelo (lice, grudi), voda (i kiša), bilje (lišće) i svi oni tvore ,,malarmeovski dah ni oko čega”,² kako naziva opisano pjesnikovo stanje Petar Džadžić.
          Tajanstvenost i alogičnost poeme Javna ptica (1926) postiže pjesnik miješanjem umjetničke i inkantacije na narodnu, pretapajući slike nadrealističkim postupkom u osebujan pjesnički govor kojim podsjeća na F. G. Lorcu. Montažom pejzaža sela i detalja koji upućuju na gradski prostor, izražava modernu napregnutost i tjeskobu čovjeka u oba prostora. Time proširuje registar iskazivanja suvremene egzistencijalne tjeskobe i izgubljenosti i izvan urbanog prostora. Dedinac poput Lorce intuira tajnu postojanja, iracionalne postupke, magijske sile u univerzumu, načine kojima strast ili strah utječe na svijest i nameće joj iluzije. Svojom poemom Dedinac je bliži poeziji devetnaestog stoljeća, poeziji Lautréamonta, Rimbauda i simbolizma, interpretiranoj u nadrealističkom duhu, nego ortodoksnoj doktrini nadrealizma kakvog je zacrtao Breton.
          Dedinac je započeo kao pjesnik emocionalnih traženja, socijalnog nezadovoljstva i romantične negacije svijeta koji ga je okruživao. Vjerovao je u intuiciju i maštu. Prepuštajući se impulsima u Javnoj ptici je istraživao svoju podsvijest kao duhovnu dimenziju čovjeka koja postaje suvremenom čovjeku teret, a istodobno i mogućnost izbavljenja. Isprepliće zbilju sa snom, istražuje podsvijest i sva ta stanja iznosi u neobičnim slikama i neočekivanim spojevima riječi. Njegova je poema i ispovijest, ona je i Dedinčev znak, idiom. Pjesnik u grču pokušava doprijeti do ,,izvora, do izvornog, autentičnog u životu – i da to pesmom ne samo kaže već i osmisli. Otud insistiranje na eliminacijama, na postupku redukcije...”³.
          Tema te Dedinčeve poeme mogla bi biti ,,stanja svijesti”, a emocionalni nivo na kojem se odigrava ta subjektivna lirska drama je agonija duha i tijela u atmosferi sna u kojoj se izmjenjuju noćne vizije i ekstaze u svijesti lirskog subjekta. Lirski subjekt miješa stvarnost i nemir, polusan, prošlost i sadašnjost, sanjarenje i buncanje. Ukupni se smisao poeme ne može iscrpiti. Tkivo pjesme je Dedinac svjesno razbio i razdrobljenom sintaksom istaknuo svoju grčevitu egzistencijalnu tjeskobu, nemir i usamljenost.
          U poemi Jedan čovek na prozoru (1937), košava koja je prohujala Beogradom povezana je na razini simbola s nevidljivom, nedosežnim zakonitostima koje pjesnik osjeća i traži u životu oko sebe. U poemi je prisutna tenzija pjesnika i njegove nade, očekivanja i naslućivanja nekih velikih promjena. Objektivna stvarnost koja ga je okruživala bila je teška: od 1929. do 1939. u Jugoslaviji je propisana zabrana javnih okupljanja i demonstracija. Kao intelektualac, nadrealist po svojoj moralnoj vokaciji, pjesnik nije mogao šutjeti i javno se ne oglasiti. Kao pjesnik oporbe, negacije tradicionalnih okvira tadašnjeg društva i teških slutnji nadolazećih katastrofa, sukoba između pojedinaca i među narodima, Dedinac predosjeća, intuira opasnost nadolazeće kolektivne ravnodušnosti koja generira mržnju i samoću, a sve to stvara opću tjeskobu. Zbog intuiranja takvog stanja pjesnik se okreće stvarnosti. Zagledan u prostor zaokupljen je sudbinom čovjeka i prirodnom i životnom stihijom. Pri konstrukciji zbilje koju slika u njezinoj elementarnosti, dramu čovjeka pretvara u simbolične vizije i metafore iz riznice svog pjesničkog iskustva.
          Simbolika je sadržana i u naslovu poeme i govori o samoći pjesnika, čovjeka koji intuira budućnost u određenom okviru (vizura prozora) ili je samo djelomično naslućuje te ju zapisuje jezikom slike. Budućnost intuira: ,,Onda stajem na prozor: razapeta sam koža/se suši”. Razapet je, pretvoren samo u kožu. Ogoljen do mesa, osjeća svakim završetkom svog živčanog sustava dramu čovjeka svog vremena. Dedinčev rasap tijela implicira razaranje uma i uništenje osjećajnosti. Usamljeni pojedinac u odnosu na neprijateljsku stvarnost koja ga okružuje posredstvom pjesme opisuje klopku u kojoj se zatekao ne samo on – čovjek, pojedinac već i narodi. U Dedinca zagledanog kroz prozor nema pastoralne Arkadije koja bi iskazivala nevinost i čistoću. Njegova Arkadija je puna krvi, raskidanih pluća, mutnih isparenja, ugašenih govora, krvavog blata i avetinjskog sjaja...  

          ,,Ja se hranim tuđim dahom
          ja hranim lišće, i vodu i razrivene ljude i njive, i lica zatvorena, ja ih hranim truljenjem nesitim, nikada sitim, ovim mojim zvučnim, u vlazi uzbuđenim, ovim krvavim nedodisanim disanjem...”
                                 Jedan čovek na prozoru

          Od početka svog pjesničkog stvaralaštva Dedinac je u sukobu sa  svijetom i čitavog je života sigurnost pronalazio samo u svojoj poeziji, u shvaćanju kako pisati poeziju znači živjeti, biti slobodan. Uvjerenje da pod svaku cijenu mora sačuvati slobodu svijesti i savjesti onemogućavalo mu je bilo kakav kompromis i pristanak na nešto što bi zahtijevalo potčinjavanje njegove volje ili inteligencije.
          Svojim pjesmama nastalim u vrijeme Drugoga svjetskog rata, za vrijeme njegova zatočeništva, a objavljenim poslije rata 1947. u zbirci Pesme iz dnevnika zarobljenika broj 60211, Dedinac se snažnom ekspresijom približio neposrednom životu. Tom se poezijom on branio od psihičkog poništenja sebe kao osobnosti. Za tu zbirku može se parafrazirati izreka ,,Mislim, dakle postojim” u ,,Pišem, dakle postojim”. U toj su se zbirci stopili glasovi iz njegova djetinjstva i mladosti, glasovi iz seljačkih koliba, glasovi pučke mudrost i tuge, glasovi iskonskog života, glasovi narikača iz Bukovice pod Durmitorom čije pjevanje i pjesme je istraživao prije rata. Povremena crta pučkog, iskonskog lirizma javlja se u pjesmama isto kao i ponekad gruba ali iskrena osjećajnost pomoću koje je običnim ali i bizarnim pojedinostima Dedinac predočavao smisao cjeline koja se temelji na egzistencijalizmu i pjesnikovoj potrebi pisanja istinske poezije. Mjera vrijednosti ove zbirke je autentičnost. Za razliku od predstavnika socijalne lirike pjesma za Dedinca je stvaranje, a ne puko sredstvo. Taj stav potvrđuje sama zbirka.
          Posebnost zbirke nastale u ratu je što nije sva lirična, već je egzistencijalno dramatična. Svaka situacija izaziva snažan dojam na recipijenta. Prisutna semantika i vrednote narodnog govora obogaćuju naizgled jednostavan izraz zbirke. Riječi izražavaju često pitanja na koje nema odgovora.  Zbirka započinje môtom koje pjesnik pripisuje zaboravljenom piscu: Ja sam bio čovjek koji je čamio; samo ja bih da sam poslednji čovek koji čami. Osjećaji koji su prisutni u toj zbirci variraju od domoljublja, ljubavi prema voljenoj ženi koju pjesnik izjednačuje s domovinom, do prijateljstva i empatije s ljudima koji zajedno s pjesnikom, lirskim subjektom pokušavaju preživjeti i proživjeti dane zarobljeništva. Jednostavne riječi reagistriraju raspoloženja očaja, nemoći i jada. Njihova jednostavnost rezultat je umjetnosti iz koje je uklonjeno sve površno ili dekorativno. U toj umjetnosti susrećemo se jedino s bitnim činjenicama, izraženim jednostavnim riječima.
          Dedinac se zatekao u situaciji u kojoj je živio pjevanjem svoj moralni stav sukladan nadrealističko moralnom stavu po kojem je pjesma ,,trajni, duboki i bitni ispit svesti, savesti pesnika”.⁴ Njegovo apstraktno buntovništvo između dva rata u zbirci Pesme iz dnevnika zarobljenika broj 60211 (1941–1943) postaje konkretno buntovništvo: kako preživjeti usprkos. U toj fazi stvaranja Dedinac je pisao stihove razumljive svima, više nije bio nerazumljiv, elitistički pjesnik. U toj zbirci Dedinčev čovjek postaje biološka pojava, igračka u rukama prirode i povijesti. Čežnja za domovinom i domom, gomilanje slika patnji i jada, disonantnih raspoloženja izraženi su stihom koji jednostavnim slikama ponekad iznosi mnoštvo asocijacija. Rat je na neki način potvrdio njegovo buntovništvo i humanistički prijeratni angažman. Oplemenio ga je i novim rakursom gledanja na čovjeka i sudbinu, čovjeka i svijet.
          Čistoj se prirodi vraća Dedinac s ciklusom Zapisano na oblacima, po morju i mramorju pisanom od 1939 – 1955. Tim pjesmama počinje njegov završni akord koji dovršava poslije rata pjesmama u kojima se pojavljuje sjena i maslina uz već poznati njegov rekvizitarij iz biljnog svijeta, uz pramateriju kamen, more, Sunce i Mjesec. Sjena je jedan od izrazitih simbola Dedinčeve poetike. U pjesmama tog ciklusa Dedinac filozofski promišlja život i smrt, svjetlost i sjenu, biće i kozmos.
          Poslije iskustva rata, pjesnik i čovječanstvo su se promijenili. Moralni stav pjesnika, po kojem je pjesma ispit savjesti, opet je Dedinca odveo u razdoblje pjesničke šutnje. Nakon dugogodišnje šutnje on rezimira svoj pjesnički i društveni život i angažman knjigom Od nemila do nedraga, koja ima uporište u potrebi zadržavanja vremena i ideja mladosti nakon 1945. Pjesnik ima potrebu poslijeratnom društvu objasniti i obraniti svoju nadrealističku mladost, postupke i ideje, poetske i ljudske, koje je smatrao bitnim u osobnoj i društvenoj evoluciji. Potreba za ostati dosljedno svoj, pošten prema sebi te u svojoj lirici iskazati svoj moralni kredo, kao i ,,zapisati da se ne zaboravi”, uz otisnuće u kozmičke, astralne prostore te tragati za razumijevanjem biti života i svijeta, kao i potragom za povezanošću među idejama i stvarima, zatvara se pjesnički i životni krug Milana Dedinca. Pjesmom Noć duža od snova i kasnije nastalom Malo vode na dlanu (objavljena u knjizi Poziv na putovanje, 1965), Dedinac intelektualna propitkivanja o smislu i besmislu života traži i pronalazi u svojoj dezintegraciji, svojem otisnuću u kozmos, udaljavanjem od Zemlje i njezine gravitacije.
          Dedinac u svojim zapisima iznosi kako mu je priroda Crne Gore i njezini podanici bili inspiracija od najranije mladosti: ,,dugo mi se ukazivala Crna Gora, pa i sada mi se javlja, kao podstrek za beskrajna i veličanstvena oduševljenja, za stvaralačke teme i zračenja”. Crnogorskim pejzažem, nebom, morem, kamenom, suncem i maslinom, Dedinac je ispunio svoje stihove prepune divljenja i ljubavi prema tom prostoru tako da svojim ushićenjem podsjeća na Njegoša. Svoj je pjesnički opus završio uranjanjem u nebeska prostranstva, nošen težnjom za stapanjem s prirodom i nestajanjem u kozmosu. Njegovo tijelo, koje ga kao lajtmotiv prati čitavog života u njegovim stihovima, više nije teško i stameno već  kulminira dezintegracijom. Svojim tjelesnim rasapom pjesnik proširuje pjesničku i filozofsku spoznaju o trajanju čovjeka i prirode. A vrhunac filozofskog promišljaja Dedinac iznosi u završnoj pjesmi Noć duža od snova kojoj je dodao i višeznačan podnaslov: Okovana vizija. U njoj tijela prožeta suncem isijavaju noću zračenja svjetlosti što su tijekom dana upila. Svojim reflektiranjem mijenjaju i samo značenje smrti jer na nju prenose nešto od svoje svjetlosne bîti. Smrt je samo ,,crn dvojnik Sunčev”, a umiranje samo ,,prestanak zračni” ali ne prestanak zračenja. Materija je neuništiva, mijenja samo svoj oblik i stanje. Hermetizam tog ciklusa korespondira s hermetizmom Nikole Šopa, razlikuju se samo u ishodišnoj ideji Boga kojeg kod Dedinca nema. Dedinac je u svojoj kozmogoniji blizak filozofskom poimanju apsolutne svijesti, nadsvijesti.
          Rasap i otisnuće u kozmičke visine pričekalo je potpunu zrelost pjesnika, a nadošle su i neke mirnije društvene okolnosti. Poezija i dalje ostaje ispit pjesnikove savjesti i način kako se živi. Pjesnik se potpuno okreće sebi i pjesničkom i filozofskom istraživanju dubina spoznaje kao svojem izvornom nadahnuću. Starost produbljuje spoznaju. Tako je došao do hermetizma. Stihovi iskazuju pjesnikovo smirenje u prirodi, spoznaji i samospoznaji. Dedinac nastavlja pisati slobodnim stihom elegiju suvremenog pjesnika. Ta poezija iznosi bolna unutrašnja proživljavanja i osjećaje koje pjesnik zrelom spoznajom pretvara u mudrost. Njegova patnja postaje prosvjetljenje, stanje sklada duhovnog i tjelesnog u spoznaji sebe i svijeta koji ga okružuje. Pjesnikovo kretanje životom i pjesništvom ponovno ograđuju toponimi svjetla, zore, neba, vode, kamena, ptice, biljaka, dana, noći, Mjeseca, Sunca i vizija. Njegov moralni stav transponiran u stihove je njegov pjesnički znak koji je angažman na sadržajnoj matrici njegove poezije, on je filozofska samospoznaja.
          Dedinčeva je poezija objava suspregnute drame duše. Kao što tvrdi francuski pjesnik, prijatelj Apollinairea i Picassoa, koji je utjecao i na nadrealiste, Pierre Reverdy: ,,Pjesme su završetak pokreta koji – započet u najzagonetnijim dijelovima svijesti – umire na površini kao što, iz dubina izvora, svijetli zračni mjehuri isplutavaju da bi se na površini rascvijetali i rasplinuli pretopivši se u svjetlost”. Tu Reverdyjevu misao Dedinac je definitivno potvrdio višeznačnošću svojih stihova u posljednjoj pjesmi knjige Od nemila do nedraga, Noć duža od snova.
          Dnevnički okvir koji je dao Dedinac svojoj lirici stvara knjigu koju želi svaki pjesnik, koja se piše čitavog života. Taj dnevnik pomaže recepciji pjesničkog djela Dedinca i olakšava pronalaženje njegovih pjesničkih i intelektualnih uzora. Istodobno ona nameće izbor Dedinčevih pjesama u kontekstu književno-povijesnog situiranja i procjene. Ipak vrsnost i dosljednost Dedinca pri konstruiranju autobiografsko-poetskog romana stvorila je novu vrijednost i kako piše S. Lukić: ,,Ukoliko uspemo da se oslobodimo njenog autobiografskog konteksta, ukoliko se uzdignemo iznad komentara, Dedinčeva pesnička reč deluje u svojoj suštinskoj lirskoj strukturiranosti i artikulisanosti svetlošću upravo one poezije za kojom je Dedinac sve vreme tragao”.⁵

,,Po stenju zgrčen noćivam, al' otvorenih očiju
Ja nemam sna, ni odmora
Šta ću bez snova i odmora?

Sna nemam da se, k'o sestra, nad mojim čelom nadvije,
buđenja da me umije,
da kročim mladim korakom sa praga svoga umora
posle besanih noćiju

Po stenju sklupčan noćivam, al' otvorenih očiju
i bespućima putujem,
i bijem se i prebijam
od kamena do kamena,
od nemila do nedraga...”
                     Pesma gonjenog druga, Od nemila do nedraga

          Dedinac je svoj roman pjesnički odredio po ovoj pjesmi u kojoj je po tko zna koji put iznio uznemirenost svoje svijesti. Radovan Vučković povezuje to njegovo stanje s patetičnim tužbalicama crnogorskog narodnog folklora. ,,A Dedinac je našao ne samo u melodici i folkloru mogućnosti za obogaćivanje svoje leksike i melodije novim kvalitetima, već je u stravičnom crnogorskom pejzažu na javi nalazio priviđenja koja je mogla da stvori tek demonska mašta. Folklorne stilizacije  u duhu crnogorske tužbaličke lamentacije najjasnije su realizovane u pesmi, po kojoj je i knjiga dobila ime, Od nemila do nedraga.”⁶
          Posljednja je Dedinčeva knjiga pjesama Poziv na putovanje izdana 1965. godine. Ona sadrži Dedinčev odabir iz njegova stvaralaštva uz njegove posljednje korekcije. U toj knjizi objavljena je pjesma u prozi i stihu Malo vode na dlanu.


                                                  Poziv na putovanje

          Godine 1965. u izdanju Prosvete izlazi Dedinčeva posljednja knjiga Poziv na putovanje koju je pripremio sam autor usprkos velikih zdrastvenih problema. Dedinac je Pozivom na putovanje uz knjigu Od nemila do nedraga zaokružio svoje pjesničko djelo u misaoni sustav koji je razvijao u svojoj lirici, u svojim društvenim, humanističkim i nadrealističkim istupima i opredjeljenjima, u svojim kazališnim kritikama i u svojim estetičkim i filozofskim razmatranjima. Dedinčevo pjesničko stvaralaštvo je spona koja povezuje srpsku pjesničku tradiciju i suvremena pjesnička strujanja. U njegovom su djelu isprepleteni pjesnička imaginacija i refleksija, stvaranje poezije i razmišljanje o njoj. Poput Laze Kostića, on je svojim pjesništvom i radom bio ispred svoje generacije. Njegova poezija je refleks ideja koje je iznosio u svojim estetičkim prosudbama umjetnosti, književnosti, kazališnih predstava ili svog osobnog stvaralaštva. U njegovoj poetskoj autobiografiji dominiraju eksplikativni, retrospektivni tekstovi. Kao i Laza Kostić (koji je svoj pjesnički program iznio u pjesmi Među javom i med snom) smatrao je kako se poezija rađa iz zanosa koji izvire iz iracionalnog stanja između sna i jave (Noć duža od snova). Dedinac je istraživalački lutao prostranstvima stvarnim i snivanim, po stvarnoj crnogorskoj kamenoj vrleti i mokroj travi, na rubu halucinacija, međusobno ispreplićući svijet stvarnosti i svijet duha, kako bi pronalazio (poenta je u trajanju, op. D. B.) uvijek iznova ,,onaj jedinstveni trenutak, ono mesto bez dimenzija u vremenu i u prostoru, u prostor-vremenu Vasione i Zemlje naše malene i sebe samog, onu tačku u duhu o kojoj je govorio Breton – odakle – život i smrt, stvarno i imaginarno, prošlost i budućnost, saopštljivo i nesaopštljivo, gore i dole prestaju da budu shvatani protivurečno – onu munjevitu varnicu buđenja”⁷.
          Ristić svojim Predgovorom knjizi Poziv na putovanje podupire Dedinčevu poetsku autobiografiju Od nemila do nedraga i potvrđuje i eksplicira Dedinčevu faktografiju i razvojnu liniju njegova pjesništva. Razmatrajući pitanja poezije, života, ljubavi i slobode stvaralaštva Ristić navodi:
          ,,Mogao bih navesti mnogo primera delovanja tog principa već samo u onom što znam od života Milana Dedinca... onih primera koji su u ostvarenoj poeziji njegovoj, ili u njegovoj delatnosti kulturnog radnika, književnika, novinara, pozorišnog čoveka našli svoj vidni odraz i onih koji su samo ćutanje i griža. Mnogo tih nevralgičnih trenutaka jednog neprestanog, neprekidnog ispita savesti (istaknula D. B), rigoroznog, svirepog, inkvizitorskog, mučnog katkad za njegove drugove koliko i za njega samog... vrednost etičkog principa (istaknula D. B.) koji je bio i ostao na delu... uporno samoispitivanje pesnika u unutrašnjosti samog poetskog stvaranja, ispitivanje, nerazdeljivo od samog tog stvaranja, moralno (istaknula D. B.) ispitivanje SVAKOG poetskog čina, njegovih uslova, njegove suštine, njegovog smisla, njegovih posledica, svega onog na šta on obavezuje pesnika ne samo za vreme nastajanja dela, kad se ono pesniku ne jednom nameće kao glas ,,onog drugog”, nego i posle, za uvek i kao od uvek. Pesnik je svojim poetskim činom stavljen pred svršen čin koji je bez svršetka, koji se uvek produžava.”⁸
          Između konkretnog života, ideja, moralnih opredjeljenja i književne tvorevine stoji jezik koji svojim metaforama i simbolima izriče psihičko stanje pjesnika. Roger Laporte u svom tekstu Freud i pitanje psihoanalize na tu temu zapisuje: ,,Umjetničko djelo nije projekcija neke fantazme... ono je izvorni zapis jedne individualne historije. Daleko od toga da je umjetničko djelo beskorisna kopija čovjekova života; treba, naprotiv, shvatiti slijedeće: ukoliko je točno da djelo u sebi nosi tragove prošlosti, oni ne postoje.”⁹
          Takav stav je zanimljiv ukoliko upozoravamo na podudarnosti biografije Milana Dedinca i unutrašnje motiviranosti njegove lirike i frojdističke teze o neurotskoj podlozi umjetničkog stvaranja. Ukoliko istražujemo Dedinčev pjesnički znak kao moralni čin onda moramo akceptirati biografski aspekt reflektiran u pjesničkoj strukturi.

                                                                                                                     

Dubravka Bouša rođena je u Rijeci, Republika Hrvatska. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je s temom Pjesnikinja Dora Pfanova. Na istom fakultetu završava disertaciju o pjesniku Milanu Dedincu. Napisala je Priručnik za interpretaciju poezije s pojmovnikom i  Priručnik za interpretaciju književnog djela (epski, lirski, dramski i diskurzivni rod) i Teorija pisanja. Autorica je monografija Dora Pfanova – Nirvana srca  i On je bio Vedran, monografija o slikaru Vedranu Bouša, invalidu cerebralne paralize koji je slikao glavom. Piše scenarije za film i dramske tekstove. Snima amaterske filmove te je redateljica filmova i kazališnih predstava. Bavi se umjetničkom fotografijom. Voditeljica je amaterske dramske družine Serafin. Piše pjesme, prozu, oglede i studije. Prevodi s engleskog. Radi kao profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi.