Miroslav Pelikan
U potrazi za južnim morem
Brod mrtvih mornara
Na brodu mrtvih mornara živo je
Vjetar s krilom ptice donio je tihi glas,
Žuđene riječi
Neizgovorene
Prošaptane s mukom, bezglasno
Isprva tiho i rijetko čuje se kuckanje, postaje sve raznobojnije, kosturi plešu u paklenom ritmu na palubi sivog broda
Na brodu mrtvih mornara suha se tijela pretaču u blijede sjene, iskrivljene i povinute
Vjetar s krilom ptice jedri
Južno more
Tražeći daleko Južno more načuli smo priču razlomljenih fragmenata o labirintu
Tko ga uspije proći, more mu se kao plićina otvara
Bez jedara ga možeš prejedriti, samo s veslima, bez bubnja
Tražeći bilo koji znak postojanja Južnog mora, izgubio sam pojam o vremenu
Ako ga i jednom sustignem
Neću moći stupiti u tajanstveni labirint
Od noge mi je ostala samo kost
Od očiju tek suhe duplje
Tražeći more davno sam se odrekao
Svega zemaljskog
Oproštaj s mrtvim brodom
Teška potmula grmljavina ispratila je natrule ostatke, stara gnjevna broda na njegovom posljednjem putu, prema počivalištu, negdje na neprozirnom dnu
Sve se u posljednjoj vatri pomiješalo, napukla rebra, zamršena užad, izderano jedrilje, plamen ih je zajednički, složno, uzdigao uvis a more ih je strmoglave privuklo sebi u konačni, potpuni zagrljaj
Tek, rijetki nagorjeli ostatak drva svjedoči o brodu, nijemo kazuje njegovu tegobnu priču
Stojeći na obali, posljednji moreplovac, okamenjen, bezglasno se oprašta
I kada njegov suhi pogled na površini više ništa ne opazi, zna, to je onaj sveti trenutak, kada je ceremonija opraštanja gotova
Oko moreplovca je prazno, njegovo tijelo nepomično svjedoči poput spomenika o prošlim, davnim mitovima i nesklonim vremenima
Pozdrav lidijskoj kraljici
Paučinasta koprena magle nadvila se iznad nevelikog mora, iznad voda razdvajanja tvoga tla i sjevernih zidova labirinta
Ispod magle potpuna tišina, teško, nijemo stanje
Bez traga života, tvojim morem ne plutaju brodolomci, prelomljena vesla, komadići jedara i užadi, u tvome moru nitko nije jedrio, niti doplovio do strmih obala
Bijelo sivo tkanje neprozirno je pletivo sve gušće
Ipak, ponekad pogledaš, željela bi opaziti komešanje u vodama labirinta
Znajući gorku istinu svejedno bi voljela bar jednom nekome mahnuti
Pokret ruke odlebdio bi
Doživljeni prostor
Potpuni očaj doživljenog prostora
Mijenjati mrtvo za malo manje mrtvo
Suspregnuti već utrnule osjećaje
Razmišljam o ostacima prošlosti, vješto nazvanih memorabilije
Ne postojim, samo se sjećam
Kakofonija povremenih isječaka vremena, kretnje unatrag
Potpuni očaj doživljenog prostora osobnosti
Mijenjati neživo za malo manje neživo
Ušutjeti, pokoriti oči
Slušam okamine prošlosti, prebirem po njima, prstima
Oči u magli
U magli tamne, širom otvorene oči, netremice
Odjek kretanja
Trenutak mogućeg dodira otisnuo se u nepovrat
Mirno se odbrojavaju padajuća zrnca pijeska u klepsidri slučajnosti
Proparao me je dugi pogled, prepolovio čvrstim metalom okovani kljun broda iz Južnih mora, čuvara Labirinta
Kapci su spušteni na temelju prirodnih zakona
S uklještenim pogledima,
Negdje pri najmanjem razmaku tijela,
Bez otpora
Ja koji se družim s kentaurima
Ja koji se družim s kentaurima, znam što je istina jer plovio sam s raznolikima
I svi su govorili, to je tek san, to je zamišljaj, tih obala nema, zato ih ne možeš dosegnuti
Južno more nije na jugu, ono je samo odraz ispod neba i drugačije se zrcali
Vjetrovi su nagli i iznimno promjenljivi, a plićina se u tren pretvara u mrklu dubinu
More ispred osunčanog labirinta, postoji li?
Omfala, lidijska kraljica, je li ona i žena ili samo mit?
Kentauri ne znaju, odmahuju glavama, njihova je povijest duga i složena, otežana dilemama
Ja koji sam preplovio sve što se preploviti može, nisam osjetio miris te obale, nisam ugledao vatre
Ja koji se družim s kentaurima, znam da nisam čuo za tvoj san
Ako ne vjeruješ meni, vjeruj kentaurima, tih obala nema
Kraj
Brod više nije za plovidbu, pramac i krma ne čine jedno tijelo
Posada, tek nekoliko starih i nemoćnih kentaura
Užad su trula, jedra rijetka i izderana a trup već iznemogao, istanjio se
Još su kormila dobra, ona stalno propitkuju,
Koji je smjer?
U kojem pravcu plovimo?
Živa su, neumorna, neutažive žeđi
Brod se naslonio na obalu i vjerojatno sanja ono što se nije obistinilo ili nekad negdje zapisalo,
More ga polako nježno i pomalo uzdiže, ljulja u ga u jednoličnom ritmu jer i ono zna, brod je umoran i star dok se njegov kormilar pita ima li vremena za san, za novi plov
Nema, uglas, odgovaraju more i nebo i svi vjetrovi i noć i dan i sve karte ovoga svijeta, nema, nema
Brod više nije za plovidbu, dane su natkrilile noći nepoznatog sjaja
Kentauri odlaze, slijede se, jedan za drugim, ostaju samo tragovi
Ostajem sam, čovjek s onemoćalim brodom i živim drvom kormila
Pejzaž
Mali zapis prostora iz davno zaboravljenog sjećanja
Srećom ostaje trajati na platnu
Isječak padine i raslinja na popodnevnom suncu
Krajobraz je čvrsto omeđen crvotočnim okvirom
Drvo ga želi progutati
Miroslav Pelikan je rođen 1950. godine. U Zagrebu je završio gimnaziju i apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Od sredine sedamdesetih aktivno deluje kao slobodni novinar iz oblasti kulture. U istom razdoblju objavljuje prozu i poeziju. Sarađuje sa nizom časopisa i dnevnih listova, kao i sa 3. programom Hrvatskog radija u okviru emisija Poezija naglas i Hrvatska proza. Stalno je zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu.
