Edrijen Rič

Isečci iz albuma jedne snahe


1.

Ti, nekad lepotica iz Šrivporta,
sa kosom bojenom kanom, tenom poput breskvinog cveta
još imaš haljine iz tog vremena,
i sviraš Šopenov preludij
koji Korto zove: „Slatke uspomene
plutaju poput parfema kroz memoriju.

Tvoj um sada, modlom za svadbeni kolač oblikovan
otežao od beskorisnog iskustva, obogaćen
sumnjom, glasinama, fantazijom
mrvi se pod oštricom noža
puke činjenice. U cvetu tvoje mladosti.

Nervozna, ljutitog pogleda, tvoja kći
briše čajne kašičice, na drugi način odrasta.


2.

Dok s treskom lončiće za kafu u sudoperu spušta
čuje kako anđeli je kude, utom baca pogled
preko urednih vrtova ka blatom uprskanom nebu.
Tek nedelju dana nakon što su Oni rekli: Nemoj imati strpljenja

Sledeći put bilo je: Budi nezasita.
Potom: Spašavaj se: druge ne možeš spasiti.
Ponekad bi pustila da joj mlaz vrele vode opari ruku,
upaljena šibica palac oprlji,

ili bi ruku nad mlaznicom čajnika stavila
tačno iznad oblaka pare. Verovatno su oni anđeli,
čim je više ništa ne boli, sem
prašine što joj svakog jutra u oči uleće.


3.

Misleća žena s nakazama spava.
Kljun što je steže, ona postaje. A Priroda,
izletela iz poklopca, još ugodan
uzavreo kotao vremena i običaja
prepun je koještarija: plesnivog narandžinog cveća,
ženskih pilula, gnusnih grudi
Budike1 pod pljosnatim lisičijim glavama i orhidejama.

Dve muški zgodne žene, u žestokoj svađi,
svaka je ponosna, prodorna, okretna, čujem im vrisak
preko srče i grnčarije
kao Furije koje je plen saterao u ćošak:
Dokaz  ad feminam, sve stare noževe što zarđaše u mojim leđima,
u tvoja ih zarivam,
ma semblable, ma soeur !


4.

Previše dobro poznaju jedna drugu:
njihovi darovi nisu puko oplođenje, već trn,
prut dobro zaoštren nagoveštajem prezira . . .
čita u pauzi dok čeka
da se pegla zagreje,
piše Moj je život zapeta puška
u toj Amherstskoj ostavi dok se pekmez kuva i vri
ili, češće,
čeličnih očiju, kljunasta i rešena kao ptica
prašinu čisti sa čega-sve-ne svakog božijeg dana.


5.

Dulce ridens, dulce loquens,
ona brije svoje noge dok ne zasjaje
kao skamenjena kljova mamuta.


6.

Kad uz svoju lautu Korina peva
ni reči ni muzika nisu njene,
samo duga kosa što joj pada
preko obraza, samo pesma
svile preko njenih kolena
i more prilagođeno sjaju oka.

Uspravna, nezadovoljna dok drhtiš pred
nezaključanim vratima, u kavezu svih kaveza,
reci nam, ti ptico, ti tragična mašino
je li ovo fertilisante douleur? Prikovana
ljubavlju, koja je za tebe jedina prirodna stvar,
da li si ti bolje oblikovana
da otimaš iz tajnih grobnica? Da li ti je Priroda pokazala
svoje domaćinske knjige, snaho,
one koje njeni sinovi nikad ne videše?


7.

Imati u ovom nesigurnom svetu neko neotuđivo mesto boravka
od najvećeg je značaja
tako je
pisala žena, delom hrabra, delom dobra
koja se borila protiv onog što je delom razumela.
Oko nje je par muškaraca htelo ili moglo više,
pa je ona obeležena kao goropad, kurva i grabljivica.


8.

,,Sve vi umirete u petnaestoj“, reče Didro
i postajete delom legenda, delom običaj.
Ipak, oči nejasno snevaju
iza zatvorenih prozora zamagljenih parom.
Krasno, sve što smo mogle biti
sve što smo bile – vatra, suze,
pamet, ukus, mučenička ambicija −
meša se poput uspomene na porečenu preljubu
ta isceđena i opuštena nedra naše sredovečnosti.


9.

Ne da je dobro odrađeno, nego da je
uopšte odrađeno? Da, pomisli na
nejednakosti. ili ih zauvek odbaci.
Ovaj luksuz prerano zrelog deteta,
dragocenog hroničnog bolesnika Vremena
bismo li, drage, napustile kad bismo mogle?
Naša je šteta bila naša unosna služba:
Puki nam talenat beše dovoljan
da svetluca u fragmentima i grubim skicama.

Ne uzdišite više, dame.
Vreme je muškarac
a u njegovim čašama piće za žene.
Zbunjene učtivošću, čujemo kako se naša osrednjost precenjuje,
lenjost tumači kao odricanje
zbrkana misao kao stilsko nagađanje,
svaki naš propust je oprošten, zločin
je samo naša suviše smela senka
ili modla smesta slupana.
A za  to, tamničenje u samici,
suzavac, eksplozivne naprave.
Nekolicina kandidata za takvu počast.


10.

Dakle,
ona teško stiže, ko bi bio tako nemilosrdan prema
samoj sebi kao istorija.
Vidim je kako uma punog, uz vetar
grudi svoje uranja, kroz talase gleda
svetlošću obasjana,
lepa bar kao neki dečak
ili helikopter,
uspravna, još pristiže,
njene divne lopatice vazduh teraju da ustukne
ali njen prtljag
nekad bez nade:
isporučen je
opipljiv
naš.


sa engleskog prevela Ivana Maksić

1 Budika (? - c. 61.n.e.) (Budicca, Boudica, Boadicea, od keltskog bouda, "pobeda"), keltska kraljica ratnica sa prostora istočne Britanije, poznata predvodnica ustanka (odmazde) protiv Rimljana.


Edrijen Rič (Adrienne Rich) je američka pesnikinja rođena 1929. godine u Baltimoru (Merilend), u porodici intelektualaca. Diplomirala je na Redklif koledžu, a potom bila predavač na više univerziteta među kojima su Kolumbija, Harvard, Stanford i drugi. Objavila je dvadesetak knjiga pesama. Njenu prvu knjigu, Promena sveta (A Change of World, 1951), engleski pesnik Vistan Hju Odn je odabrao na konkursu za objavljivanje u prestižnoj ediciji mladih pesnika Jejlskog univerziteta. Neke od njenih značajnijih knjiga su: Rezači dijamanata i druge pesme (The Diamond Cutters and Other Poems, 1955), Isečci iz albuma jedne snahe: pesme 1954-1962 (Snapshots of a daughter-in-law: poems, 1963), Želja za promenom (The Will to Change, 1971), Dvadeset jedna ljubavna pesma (Twenty-one Love Poems, 1976), Tvoja rodna zemlja, tvoj život (Your Native Land, Your Life, 1986) i druge. Objavila je više knjiga društvene tematike, koje se uglavnom bave feminizmom i ženskim pitanjem. Posle ličnog angažmana u antiratnom pokretu tokom šezdesetih godina, pristupila je Pokretu za oslobođenje žene i opredelila se kao lezbejka. Primila je više književnih nagrada, između ostalog i Nacionalnu nagradu za poeziju, koju je 1974. godine podelila sa Alenom Ginzbergom i koju je prihvatila u ime ućutkanih žena.