TEMAT:
FILIP ŽAKOTE
Temat priredio: Bojan Savić Ostojić
Filip Žakote
Posle mnogo godina
Noćne zabeleške
I
Naslonjen leđima, crvotočan,
na taj stub jedva manje nesiguran,
voleo bih da još samo oslobađam reči
koje rasturaju krovove
(jer je čak i krov od slame suviše težak
ako vas od noćnog pčelinjaka odvaja).
Reči slične
činovima cveća, plavog ili crvenog,
njihovom mirisu.
Ne želim više lavirinte,
čak ni jedna jedina vrata:
jedva ugaoni direk
i naramak vazduha,
razvezana stopala, razvezan duh,
šake i poglede − slobodne:
tada je noćna crnina
načeta odozdo.
II
Mesec iznad puta
beše kao ćasa mleka
za Tobijinog psa.
III
Dete je čučnulo
kraj nogu vrlo stare i prijatne gospe
u crnoj haljini iz nekog drugog vremena.
U korpi,
još sva umotana,
vuna njenog života,
i makaze.
IV
Na ovom ili onom mestu neba,
uvek, u ista godišnja doba,
iste sveće gore,
obred koji se nikad ne menja,
čak i ako se to neka druga lica
klanjaju.
V
Sećam se takođe jednog stola u sumrak
i lepih otvorenih očiju na drugom kraju,
potom odvraćenih...
Kao oreol,
te svetice imaju samo svoju kosu
ili pčele poslednjeg od naših sunaca.
VI
Beše (u sobi
gde mi nismo više)
jedan krevet u neredu,
čovek bi poverovao da ga je strasna naga žena
rasturila
kao što se cepa košulja.
Kasnije će doći suze,
one koje šiju jednom zasvagda
navlaku od hrapavog čaršava.
VII
Ptica leganj,
to je čekrk za predenje crnih Parki:
za nas ostale,
nema više mnogo konca.
Muzeji
Lekit
Postoji na toj vazi samo jedna slika ovlaš naneta,
lik koji se jedva može razaznati:
„Mlada devojka s lirom.“
Kao da je senka koračala po snegu
ili da je nejasan odjek neke reči
dopro do nas kroz zavesu,
ili da držimo nekog kao liru u svojim rukama.
Zar je to, u tim jadnim predelima smrti,
najsurovija ili najprijatnija slika koju bi trebalo otkriti
naginjanjem suda iznad isprljanih ruku?
Strahujem da tada nijedna varka nije snošljiva,
a manje nego ijedna, lira među ženskim rukama
što biće da nas je tako dugo uzbuđivala i radovala.
Verujem da neće biti drugog leka
osim, kad se sve veze pokidaju, nečeg sličnog
dodatku dana.
Nečeg kao šaka mesečeva na čelu
ili još manje: kao izgled neke jabuke
u zamagljenom kavezu jabučnjaka?
Nečeg kao jabuka boje sumraka
u preseku čaršavâ?
Stiže ovamo korak čiji će jednoličan bat
rasturiti te reči kao preplašene ptice
ili će od njih načiniti muve oko opsednute glave,
gore od njegovog približavanja.
To neustrašivog goluba treba ovde na legalu hvatati,
njega samog! Ali ko od nas može da ga vikne,
ko zna još njegovo ime, ako ga ima,
ko još ima oči koje bi podnele njegov izgled?
Etrurska gospa
Otkrivamo je u poluležećem stavu
kao da se odmara
na vlastitom sabranom pepelu.
Ona u ruci drži lepezu
koja ima oblik lista.
Sve to već, vekovima, nepokretno,
urna od zemlje, ružičasta,
i još nešto
što nas poziva na ukazivanje dirljive pošte:
škrinjica, čak ne suviše teška
ni baš mnogo čvrsta,
kao kad bismo ugledali kutiju za pomadu
s likom žive lepote
na njenom toaletnom stočiću;
a nedaleko, njeno ogledalo.
Ona je bila sva ljubav nekog muškarca,
jedne sezone u Toskani, ili celog života,
ispod istog sunca koje osvetljava još naše korake.
Ali ogledalo ne treba više da strahuje
od njenog daha,
a lepeza u obliku lista
neće morati više da skriva nikakvo crvenilo od stida.
Mora da je zaboravila šta je to povetarac...
Što je to čudno, ipak, te slike mrtvih žena
koje bude još neku nejasnu vrstu ljubavi
u senkama koje smo postali!
Prazna lođa
Primili smo od A. K., nekoliko dana pre Božića, dopisnicu iz Italije, u kojoj nam je saopštavala svoju želju da nas poseti posle praznika; na dopisnici je bio prikazan jedan detalj Đotovih Blagovesti iz Skrovenje, na koji do tada nikad nisam obratio pažnju: prazna lođa − na njenom uglu drveni podupirač nosi zavesu od nebeljenog platna čiji donji kraj počiva u kutu jednog od dva gotska prozora, kao da se želelo izbeći da ga ona prekrije i da leprša na vetru; iza lođe sa tri ružičasta krovna venca, postavljena jedan iznad drugog, i nalevo od nje, vidi se plavetnilo neba, s nekoliko oblaka, osim ako to nisu, ali ne verujem, mrlje od vlage na zidu. Smesta me je dirnula svežina, tajanstvenost te prazne lođe. Ta slika je zauzela mesto na ploči iznad kamina, u neobičnom taboru čestitki.
U noći između 29. i 30. decembra, kada je trebalo da zajedno s njenim pratiocem i drugim prijateljima proslavimo Novu godinu, A.K. je preminula u automobilskoj nesreći, sasvim blizu nas, nedaleko od kuće koju su oni upravo sebi gradili. Zato što je to običaj, i zato što nismo želeli da ga izbegnemo, zato što, naročito, iako to može izgledati savršeno besmisleno, nismo želeli da je ostavimo samu, otišli smo u mrtvačnicu bolnice u Grinjanu gde su je položili na ono što se zove, ako sam dobro razumeo, hladan sto. Teško je to gledati u lice. Bilo bi još teže sutradan, kada bi smatrali da nam je treba pokazati još u kovčegu, pred samo njegovo zatvaranje, „plombiranje“, radi povratka u Englesku − sa, uspravnim iza kovčega, ravnodušnim ceremonijal majstorom, koji kao da čeka da mu čestitamo zbog njegovog „aranžmana“, ili da se utvrdi dan sahrane. Ona koja je uvek imala kožu preplanulu od sunca, iako je najčešće živela u zemlji magle i kiše, sada je već bila žuta kao vosak. Shvatili smo, još jednom, da je telo tek omotač kome su lepota, ljupkost samo pozajmljene, da od trenutka kada je srce prestalo da kuca, to telo nije više ona; da je ona, koju smo poznavali, ako je mogla još imati bilo kakav oblik postojanja, već otišla, da je izgubila svaku vezu s tim neizrecivo odvratnim što je počinjeno pred našim očima (da li je ona imala bilo kakve veze s gnusnim događajem koji ju je upravo iznenadio?). Da li je otišla da procveta drugde, drugačije, pošto je cvetala tako spokojno, tako revnosno pod našim nebom, nebom živih?
Skinuo sam laki tabor želja sa ploče iznad kamina. Odložio sam na stranu sliku na čijoj su poleđini verovatno poslednji redovi koje nam je ona napisala. Prirodno, mada slabo verujem u snove, u predskazanja, još manje u tobožnje zavere zvezda za ili protiv nas, sada ne mogu sebe sprečiti da belu zavesu Đotove freske ne vidim kao pokrov ispod koga je, bez sumnje, izvučeno mrtvo telo; a lođa će, odista, biti prazna ubuduće, i na nju se nikad više neće ponovo popeti, nad njom se više nikad neće opet nagnuti mlada žena za koju su, poverovali bismo, bile stvorene njene nežne boje. Ovaj put, ta slika je postala sasvim tajanstvena. Ona se upisivala, ona se uvek upisuje u prizor gde strogi anđeo nepomičnoj i ozbiljnoj mladoj ženi donosi vest koja nam je svima poznata, u koju veoma mali broj ljudi i dalje veruje, iako su još njome dirnuti. Za mene, ta slika će ubuduće ostati vezana za drugu, užasnu vest. Za prizor gde su anđeli, to je najmanje što bismo mogli reći, nevidljivi, neuhvatljivi; gde čak nema demona (njihovo prisustvo bi, ako se sve uzme u obzir, pre umirilo); samo tama, udarac bičem u tami, nekakva crna rupa, neopisivo koje ne shvatamo, rušenje u noć. Ipak, vidim tu svetlu lođu (boje slonovače i ružičastu kao mladalačko telo), otvorenu, i plavu boju osnova, i povučenu zavesu (prazan pokrov, delimično posuvraćen). Nikada nikog nećemo videti kako se naginje na jednom ili na drugom od tih uskih prozora. Andrea K. (da li je trebalo da ona nosi i italijansko prezime?), takva kakvu smo poznavali, voleli, neće više nikad biti viđena ni na jednom prozoru, ni pod jednim nebom ovog sveta. (Isto će, uostalom, biti rečeno, redom, za svakog od nas.) Ali, čudno, ja i dalje vidim to plavetnilo koje ulazi sa strane u otvorenu lođu, kojim se ona puni kao što bi se punila čaša. Ponekad, i to je, takođe, čudno, poverovalo bi se da nema mnogo razlike između plavetnila neba i ptica koje su njegovi stanovnici.
Treba još pronositi ispod tog neba taj srećni pehar koji je, izgleda, Andrea uvek nosila u svoje dve preplanule šake.
Ne mari: tamo gde je, to bi moglo biti gore nego da se ponovo sve vreme nalazi pod kišom i u magli, što je ona prezirala i zbog čega je maštala o životu na Jugu. Ali tako se to samo kaže, znam. Način da se ne bi još reklo kako nje više nema te nema, da se nje više ne tiču naše večne priče o kiši i lepom vremenu, niti čak naše večne priče o svetlosti i tami. Naše trke s jednog mesta na drugo. Naše razvijanje mišića, naše razmrdavanje zglobova, što je svakog jutra sve teže u prepodnevnoj etapi; naši nemiri, naše utehe, naše ljutnje. Oslobodili su je jednom za svagda od nošenja tog bremena, bio on mračan ili svetao. To se dogodilo tako da tera na povraćanje; to je praćeno okolnostima koje, takođe, na drugi način, stvaraju mučninu.
Nekadašni ljudi su u svojim bitkama nosili oklope; mi ih ne nosimo (ne bismo čak izdržali njihov teret). Postojao je, takođe, za njihov duh oklop od misli; povrh toga, od detinjstva su ih razborito čeličili. Naš oklop ima samo mane zahvaljujući kojima svi udarci pogađaju; a naše misli bi se pre okrenule protiv nas kao strele ili koplja.
Još jednom, pred tom smrću, misao mi se skriva, raspada. Kao da je svaka reč mogla biti, ili se izlagala opasnosti da, tamo ispred, bude samo prašina bačena u oči; da li bi to bila reč o pozlaćenom prahu zore? Da bi se načinio zaklon, da bi se prerušilo, privremeno ublažilo nepodnošljivo. (A u stupnjevima bola, ima i goreg, znamo to, sporijeg, zaobilaznijeg, gnusnijeg.)
Kad bismo samo mogli reći: prati me. Otvaram ti ta skrivena vrata. Kroz koja ja, što se mene tiče, ne mogu proći. Ne znam, dakle, prema čemu se otvaraju. Ali neka to bude prostor gde tvoje ruke ne bi izgubile više svoju preplanulost. Neka vrsta izgnanstva, zarobljeništva u svetlosti.
(iz zbirke Posle mnogo godina, 1994, Galimar)
izbor i prevod s francuskog: Mirjana Vukmirović
Mirjana Vukmirović
BELEŠKA PREVODICA
Pesnik harmonije, reklo bi se u prvi mah za Filipa Žakotea, jednog od poslednjih predstavnika muzilovske Srednje Evrope. Ovaj pesnik, pre svega, pa zatim prozni pisac, književni kritičar, hroničar i prevodilac, razapet između latinske jasnoće i germanskog sna, rođen je u romanskom delu Švajcarske, u Mudonu, 1925. Već u devetnaestoj godini, 1945. objavljuje svoju prvu knjigu pesama Tri pesme demonima (Trois poèmes aux démons) i svoju prvu kritiku poezije. Istovremeno mu Mermo, mecena iz Lozane, nudi da prevede Smrt u Veneciji Tomasa Mana. Dakle, od rane mladosti Žakote će tkati na tri razboja, sabirajući uticaje, ali ostajući imun na njih, proučavajući različite književne postupke, ali ostajući veran svom slobodnom stihu i elegičnom tonu. U početku je bio revnosniji hroničar: objavljivao je i u dnevnim listovima i u književnim časopisima, prvo u švajcarskim (Revue de Lausanne, Gazette de Lausanne) a potom u čuvenoj Nouvelle revue française. Iako je jedan članak od pet posvećen poeziji, Žakote prati i „novi roman“, čijih tragova gotovo da i nema u njegovom proznom delu, jednostavne romane Andrea Dotela, koji su kasnije često objavljivani u dečjim edicijama, a od stranih autora: Remizova, Bihnera, Foknera, Pasternaka, Pavisa. U kritici poezije, Filip Žakote se otvara i prema poetikama koje nisu bliske njegovoj. Žakoteove kritike i hronike su sabrane u četiri knjige: Razgovor muza (L'Entretien des muses), Setva (La Semaison), Sveske NRF (Les cahiers de NRF) i u uzornoj zbirci novinskih kritika, hronika, predgovora, prigodnih napisa, rasprava, objavljivanih po listovima i časopisima od 1954. do 1986 – Tajni sporazum (Une transaction secrète). Knjiga počinje motom uzetim iz Orlanda Virdžinije Vulf, i njen je najrečitiji prolog: „Pisati poeziju, zar to nije tajni sporazum, glas koji odgovara nekom drugom glasu.“ Za Žakotea je čitanje poezije upravo traganje za glasom koji odgovara njegovom, koji ojačava stubove njegovog vlastitog pesničkog utočišta, ali i sve ono što nije u saglasju s njom on ne osporava i ne isključuje. On određuje svoju poetiku na margini dela pesnika: Morisa Seva, Gongore, Helderlina, Novalisa, Bodlera, Hopkinsa, Ungaretija, Mandeljštama, Sipervjela, Ponža, Sen‑Džona Persa, posebno Žana Folena, Žana Tardjea i Iva Bonfoa, svog savremenika slavnijeg i u Francuskoj i u svetu, podjednako obrazovanog i „do grla“ u poeziji kao i sam Žakote, čije su i pesničke teme slične Žakoteovim. Čak su im slični i naslovi dve zbirke: Žakote je 1977. objavio kod Galimara, svog izdavača, zbirku pesama U zimskoj svetlosti (A la lumière d’hiver), a Iv Bonfoa je 1991. objavio zbirku Početak i kraj snega (Début et fin de neige).
Isto bi se moglo reći i za njegovu prozu. Elementi jednog sna (Eléments d'un songe) su varijacije na temu pozajmljenu iz Muzilovog romana Čovek bez osobina, koji je Žakote preveo na francuski. Ali, Žakote pozajmljuje samo temu, koja je, uostalom, večna i u savremenom svetu neminovna. Tragovi njegove lektire i prisnijeg drugovanja s nekim delima i piscima preko prevođenja, jer je prevodilac najsavesniji čitalac, nisu vidljivi ni u njegovom romanu Predeli sa odsutnim likovima (Paysages avec figures absentes), ni u dugoj priči Tama (L'Obscurité).
Ako su prozna dela Filipa Žakotea ponekad dijalozi sa pročitanim i prevedenim knjigama, prevodi sa nemačkog, italijanskog i starogrčkog birani su najčešće po izvornoj srodnosti.
Kosmopolitskog i radoznalog duha, Filip Žakote rano odlazi u Pariz, ali ga napušta već 1953, jer se, u želji da sačuva distancu i da se približi suncu Juga, nastanjuje u Grinjanu, prestonici grofovije Gospođe de Sevinje. Tu i sada živi i radi.
Posle pažljivijeg čitanja dela Filipa Žakotea neminovno se nameće utisak da su svi ti sjajno i s ljubavlju izvršeni poslovi, mada slični „činovima cveća“ − njihovom rastu, fotosintezi, oplodnji, upravo obavljani radi njegove poezije – mirisa i plodova. Filip Žakote, istovremeno, u gotovo jednakim razmacima, objavljuje desetak zbirki pesama, najčešće kod Galimara, od kojih su najpoznatije: Kukuvija i druge pesme (L'effraie et autres poésies) iz 1953, Neuk (L'ignorant) iz 1957. Iz te zbirke je Milan Komnenić, možda prvi prevodilac Filipa Žakotea na srpski jezik, preveo nekoliko pesama. Slede, između ostalih, zbirke: Napevi (Airs), Misli ispod oblaka (Les pensées sous les nuages), koju je celu prevela Olivera Milićević i koja je primljena na konkursu Zapisa, ali je tek nekoliko godina kasnije objavljena, Sveske zelenila (Cahiers de verdure), već pomenuta zbirka U zimskoj svetlosti kao i skorija zbirka objavljena 1995. godine, Posle mnogo godina (Après beaucoup d'années).
Iako je, kao malo koji pesnik, bio izložen različitim uticajima, Filip Žakote, od svoje prve do poslednje objavljene knjige, ostaje dosledan svojoj poetici. Kao da ništa nije naučio od drugih pesnika, niti od prosedea rodova kojima se bavio. Kao da su san i melanholija zamaglili sva stroga pesnička pravila zanata, koji ovaj poslednji Srednjoevropljanin savršeno i precizno obavlja. Kao švajcarski časovničar. Poređenje se samo nameće.
Filip Žakote retko kada imenuje povod pesme, često je to „nešto“, nedefinisano i odsutno, pa prema tome je i uzrok čežnje. Pesnik ga dočarava nizom metafora i poređenja koji su, takođe, fluidni i nejasni. Talas njegove inspiracije polazi s pučine, iz velike daljine i iz velike samoće, naslućujemo da je povod pesme nešto značajno i sudbinsko, potom se, do obale gubeći zamah i snagu, razliva po pesku i šljunku iskustva i mudrosti. Retko su to žestoke bure. Lik mlade devojke s lirom na lekitu, vitkoj posudi valjkastog oblika, s uskim vratom i s jednom drškom, u kojoj su stari Grci držali mirisna ulja za života, a žrtvene tečnosti pri ukopima, nanet je ovlaš, „kao da je senka koračala po snegu, ili da je nejasan odjek dopro do nas kroz zavesu“. Ne senka živog bića, čak ni mrtvog tela, i ne odjek zvonkog ili promuklog glasa, nego senka uspomene i njen odjek.
Žakoteov stih je, iako slobodan, veoma složen. Između subjekta i predikata glavne rečenice, između dve crte, pesnik razlaže njen objekt, pomaže nam da ga naslutimo. Izložen u glavnoj rečenici, na kraju, gotovo da je suvišan, čak i formalno, kao obred. Ali ga Filip Žakote ipak poštuje i pobožno obavlja.
Filip Žakote, u čijoj se poezija odista „ništa ne kida, već se neprimetno menja da bi se konačno pomešalo sa vazduhom“, svetlošću i blistavim senkama, ipak nije pesnik harmonije. Pre bi se moglo reći da je to poezija tuge zbog njenog odsustva.
Mirjana Vukmirović je rođena u sremskom selu Martinci, gde je pohađala osnovnu školu i nižu gimnaziju. Višu gimnaziju završila je u Sremskoj Mitrovici, a Filološki fakultet, u prvoj generaciji Opšte (svetske) književnosti sa teorijom, u Beogradu. Na postdiplomskim studijama, u Beogradu i na Sorboni, proučavala je problem slobode u književnom delu Žan-Pola Sartra.
Mirjana Vukmirović piše pesme. Objavila je sledeće zbirke: Oblakoder, Južni zid, U ovom svetu kakvom-takvom, Soneti za gubitnika i druge pesme, Kuća zidana od krova). Objavljuje eseje i kritike. Prevela je sa francuskog šezdesetak knjiga različitih žanrova: stihove Apolinera, Sandrara, Sen-Pol-Rua, Valerija Larboa, Edmona Žabesa, Alena Boskea i drugih, dela P.L. Kurijea, Pijažea, Lefevra, Pjera Korneja, Balzaka, Sartra, Simone de Bovoar, Margerite Jursenar i mnogih drugih, a sa ruskog pesme Marine Cvetajeve. Za prevod celokupne poezije Bleza Sandrara – Iz celog sveta u srce sveta, SKZ, dobila je nagradu „Miloš Đurić“, za najbolji prevod objavljen u Srbiji 1992. godine, takođe je dobitnica nagrade „Sergej Slastikov“, za najbolji prevod knjige za decu, Sandrarove knjige Male crnačke priče za decu belaca 1992. BIGZ-ovu nagradu za prevode Sandrarovih Istinitih priča i Ukorenjivanja Simone Vej 1995. godine. Nagradu za životno delo koju dodeljuje Udruženje književnih prevodilaca Srbije za celokupan prevodilački rad dobila je 2003.
Zastupljena je u nekoliko antologija. Pesme su joj prevedene na više jezika, a i sama je načinila izbor naših pesnikinja, čije su pesme, zajedno sa bugarskim i makedonskim, objavljene 2003. na bugarskom jeziku pod naslovom Pridavam forma na kopneža. Objavila je i izbore iz poezije belgijske pesnikinje Lilijane Vuters (Ugarak) i francuskog pesnika Iva Bonfoa (Od vetra i od dima). Pripremila je antologiju francuske poezije XX veka „U znaku tanatosa i erosa“.
