Robert Blaj
Pokopani voz
Smrt rukovodioca
Trgovci su se umnožili više nego zvezde na nebu.
Polovina stanovništva liči na duge skakavce
Što spavaju u šipragu u hladovini dana;
Zvuk njihovih krila čuje se u podne, prigušen, blizu zemlje.
Umire dizaličar; umire taksista preturen
U svom taksiju. Za to vreme visoko u vazduhu rukovodilac
Hoda po rashlađenim spratovima, i iznenada pada.
Umirući, sanja da se izgubio na planini okovanoj snegom,
O koju se slupao, moćnim mašinama nošen kroz noć.
I dok leži na snežnoj padini, odsečen i na samrti,
Panj jednog bora mu priča o Geteu i Isusu.
Dnevni migranti stižu u Hartford u sumrak, kao krtice
Ili kao zečevi što izleću iz vatre koja je za njima,
A sumrak u Hartfordu je pun njihovih uzdaha.
Njihovi vozovi dolaze kroz vazduh kao tamna muzika,
Kao zvuk horni, zvuk hiljadu malih krila.
Pomerajući se ka unutra najzad
Bik na samrti krvari po planini!
Ali unutar planine su, nedodirnuti
Krvlju,
Jelenski rogovi, delovi hrastove barke,
Vatra, bilje je bačeno dole.
Kada dim dodirne svod pećine,
Zeleno lišće bukne,
Noćni vazduh postane tamna voda,
Planine se preobrate u more.
Snežni nasipi severno od kuće
Te velike čistine u snegu koje iznenada prestaju šest
stopa od kuće ...
Misli koje dotle sežu.
Dečak napušta srednju školu i više ne čita
knjige;
sin prestaje da se javlja svojoj kući.
Majka spušta oklagiju i više ne
pravi hleb.
A žena posmatra svog muža jedne noći
na zabavi i više ga ne voli.
Jačina napušta vino, i sveštenik posrće
napuštajući crkvu.
Neće se približiti
onaj unutra uzmiče, i ruke dodiruju
prazninu, sigurne su.
Otac tuguje za sinom i neće napustiti
sobu gde je kovčeg.
Okreće se od svoje žene, ona spava sama.
A more se podiže i spušta cele noći, mesec se
sam kreće kroz neprikačeno nebo.
Palac cipele kruži
u prašini ...
A čovek u crnom kaputu se okreće, i vraća
niz brdo.
Niko ne zna zašto je on došao, niti zašto se okrenuo
ne popevši se na brdo.
Pokopani voz
Pričaj mi o vozu za koga kažu da ga je pokopala
Lavina – beše li to sneg? – Bilo je to
U Koloradu, i niko nije video kako se dogodilo.
Dim se izvijao iz lokomotive
Lako kroz vrhove smreke, i lokomotiva se čula.
Tamo su bili svi ti ljudi što čitaju – neki
Toroa, neki Henrija Vorda Bičera.
A mašinovođa je pušio i provirivao glavu napolje.
Pitam se kada se to dogodilo. Beše li to posle
Srednje škole ili u godini kada bejasmo par?
Stupili smo u ovo uzano mesto, i čuli smo zvuk
Nad nama – voz se nije mogao kretati dovoljno brzo.
Nije jasno šta se potom desilo. Da li ti i ja
I dalje sedimo tamo u vozu, čekajući da se svetla
Upale? Ili je pravi voz stvarno zatrpan;
Pa tokom noći voz utvara izlazi i nastavlja dalje ...
U opasnosti od spoljašnjeg sveta
Ovo gorenje u očima, dok otvaramo vrata,
Ovo je samo telo savijeno pod lišćem,
Neprozirno meso, teško kao novembarska trava,
Postaje uporno, trijumfalno čak i u ponoć.
A još jedan dan nestaje u grebenu,
I Eskimi dolaze da ga pozdrave oštrim plačem –
Crna voda buja preko nove rupe.
Grob izlazi iz svoje zasede,
Krećući se crnim stopalima preko brda,
Živeći od zemlje,
Ostavljajući pse i ovce ubijene tamo gde je zaspao;
Neka svetlucava stvar, unutra, što nas je služila dobro
Trese bambusove rešetke –
Možda će nestati pre nego što se probudimo ...
San o gušenju
Računovođe kruže nad zemljom, kao helikopteri,
Bacajući listove papira sa utisnutim Hegelovim imenom.
Jazavci prenose papire na krznu
Do svojih jazbina gde cela porodica umire u noći.
Devojka iz hora satima stoji iza svojih zavesa
Gledajući na ulicu.
Na šalteru kamiondžijske službe
Nalazi se u belo obojena grana.
Mali preparirani aligator čvrsto se drži za tu granu
Kako bi izbegao suvo lišće na podu.
Uveče saće ima čudne snove:
Mali crni vozovi vrte se u krug –
Stari ratni brodovi potapaju se u kišnoj kapi.
Pođi sa mnom
Pođi sa mnom u one stvari koje su osećale ovo očajanje tako dugo –
One skinute točkove Ševroleta što ječe u strašnoj usamljenosti,
Ležeći na leđima u prašini ugaraka, kao pijan čovek, i go,
Posrćući nizbrdo u noći da bi se na kraju udavio u ribnjaku.
One rasečene unutrašnje cevi ostavljene uz rubove autoputeva,
Crna i urušena tela, što su pokušavala i sagorela,
I koja je neko ostavio za sobom;
I kovrdžave čelične opiljke, rasute po klupama radionice,
Ponekad još uvek tople, postojane kada ih držimo mi,
Koji smo odustali, i okrivili za sve vladu.
I one puteve u Južnoj Dakoti koji osećaju okolinu u tami...
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić
Robert Blaj (Robert Bly) je američki pesnik, prevodilac i esejista rođen 1926. godine u Minesoti. Norveškog je porekla. Nakon učestvovanja u Drugom svetskom ratu studirao je najpre na koledžu Svetog Olafa, a potom na Harvardu gde je i diplomirao 1950. godine. Uređivao je književni časopis Pedesete koji je svake decenije menjao ime. Robert Blaj je objavio oko četrdeset knjiga poezije, eseja i prevoda od kojih su najznačajnije: Tišina snežnih polja (Silence in the Snowy Fields,1962), Svetlost oko tela (The Light Around the Body, 1967), Iskačući iz kreveta (Jumping Out of Bed, 1973), Čovek u crnom kaputu se okreće (The Man in the Black Coat Turns, 1981), Jutarnje pesme (Morning Poems, 1997) i Snežni nasipi severno od kuće (Snowbanks North of the House, 1999). Blaj je pesnik koji je u američku poeziju uneo uticaje modernog evropskog pesništva. Veliki je protivnik Eliotove teorije objektivnih korelativa, kao i Paundovih pesničkih praksi. Na njegovu poeziju veliki uticaj su izvršili avangardni pesnički pokreti, naročito nadrealizam. Pisao je i politički angažovanu poeziju. Blaj je bio društveno aktivan kao protivnik rata u Vijetnamu i kasnije američkog vojnog angažmana u Iraku.
