Anketa:
Tastatura pod njenim prstima
Anketu sastavili i pesnikinje pitali: Jelena Milinković i Vladimir Stojnić
Agon:
Kakav je položaj ženskog stavralaštva u Srbiji danas i da li postoji bilo koja vrsta diskriminacije zbog ,,ženskosti” u domenu umetnosti? Kakva su vaša lična iskustva po tom pitanju?
Tamara Šuškić:
I o samom pojmu ženskog stvaralaštva je teško govoriti, pa je tako i iskustvo ženskog stvaralaštva uvek specifično i svakako kontroverzno. Žensko stvaralaštvo je nešto što je do nedavno bilo skoro subkulturno, marginalno, čak nevidljivo. Naročito ono koje se opiralo zakonima i modelima dominantne (muške) grupe i pokušavalo da se ostvari izvan muške tradicije: ono je bilo tretirano kao devijantno ili jednostavno ignorisano.
Žensko stvaralaštvo kao idealna divljina, ono drugo što jeste i treba da ostane drugo, je ipak ostalo samo zabluda, jer se pisanje ne može odvojiti od dominantne kulture. Pisanje je uvek i istovremeno unutar dve tradicije – dominantne i nevidljive. Mnoge teoretičarke govore o ženskom stvaralaštvu služeći se metaforom dugačke granice.
Današnja situacija je međutim nešto drugačija. Diskriminacija koja je u vezi sa ulogom stvarateljke se više, čini mi se, ne praktikuje. Čak su pesnikinje i spisateljice preuzele u tom smislu predvodničku poziciju: one su akteri umetničkih, političkih scena, neustrašive su, upadljivije, oštrije i nekako sočnije. Međutim, kad su u pitanju pozicije moći, tu se situacija ipak razlikuje; I dalje su vodeći kritičari i izdavači muškarci. Evidentna je, dakle, još uvek ta homosocijalna veza muškaraca.
Ono što nedostaje, a ovo važi posebno za Srbiju, je prostor ženski orjentisane kritike, teorije i umetnosti.
Ana Seferović:
Prvi put sam se definisala kao pesnikinja u okviru radionice okupljene oko AŽIN-a i ProFemine koje je vodila Dubravka Đurić. Ova radionica je nastala iz potrebe (ako pođemo od činjenice da je polje kulture konstruisano, a ne dato) da se konstruiše paralelni prostor, sistem koji se opire dominantnom diskursu. Ovo je veoma važno, zbog toga što su autorke okupljene oko ove škole, preuzele jednu aktivnu ulogu, za razliku od pasivne uloge pesnika/pesnikinje koji čeka da bude izabran ili da bude u milosti dominantnog sistema (zvanično obrazovanje, časopisi, izdavači, kritika, nagrade, urednici, žiriji, festivali...). Tako da se lično nikada nisam osećala diskriminisanom, već kao neko ko učestvuje u konstruisanju jedne drugačije, pesničke scene, prakse. Ako se setimo Kolakovskog i njegove podele na propovednike i dvorske lude u jednom državnom poretku, gde su propovednici barjaktari postojećeg ustrojstva, a dvorske lude oni koji se poigravaju sa postojećim stanjem stvari (a time i samim svojim postojanjem kritikuju), ja sam svesno odabrala da budem ovo drugo i da učestvujem u konstruisanju paralelnih centara moći, onoga što je drugo. I AŽIN je uspeo u dovođenju bitno različitog pesničkog senzibiliteta na svetlost dana: većina autorki okupljenih oko ove škole je objavila svoju prvu zbirku u izdanju „Prva knjiga“ Matice Srpske, nastavila dalje u „Alfa“ biblioteci, Narodne Knjige, i redovno se pojavljuje domaćoj periodici.
Ono na čemu još treba raditi je izdavaštvo, koliko god postoje ljudi koji prepoznaju drugačiji senzibilitet – spomenuću Vasu Pavkovića i njegov veliki doprinos, kroz ediciju „Alfa“ Narodne knjige, obogaćivanju ridera domaće savremene poezije – ne postoje edicije koje se sistematski bave radikalnim (ženskim) pesničkim praksama. Mogla bih ovde da pomenem organizaciju DEVE koja se jedino bavi ovim i koja je objavila nekoliko perfektnih knjiga.
Naravno dominantni sistem će uvek odbacivati ono što nije po njegovom kanonu. Ovdašnja main stream scena zaista pati od nedostataka žena na pozicijama moći. Opet, trebalo bi razgraničiti šta je to poezija koju pišu žene, a šta žensko pismo. Žene koje pišu i delaju u okviru dominantnog kanona (ne mislim samo na tradiciju već i na aktuelne miljenike main strema scene) koji je u Srbiji izrazito nacionalan i izrazito muški jesu prihvatile i sve ono što taj kanon sa sobom nosi, tako da iako možemo nabrojati nekoliko žena koje je ovaj sistem prigrlio, autorke koje se bave ženskim pismom neće, barem ne u skorijoj budućnosti, biti priznate od istog, barem ne u onoj meri u kojoj to zaslužuju. Zbog toga je važno raditi na umnožavanju scena i decentralizaciji centara moći.
Danica Pavlović:
Moj utisak je da sa marginalizacijom neke delatnosti ili oblika umetnosti povećava se broj žena koje se time bave i one postaju primećene, a dobiju prostor za rad kad izostane interesovanje muškaraca za bavljenje time. Krajem devedesetih godina prošlog veka upoznala sam se sa nekoliko generacija pesnikinja, predstavljenih u antologiji Radmile Lazić ,,Mačke ne idu u raj”, koje su postavile standarde dobre savremene poezije u Srbiji. Kada sam upoznala Dubravku Đurić i pesnikinje koje su se zanimale za novu poeziju i nove teorije, zajedno smo napravile antologiju ,,Diskurzivna tela poezije” koja je okupila različite pesnikinje i koja je pored poezije uvrstila i autopoetički tekst svake pesnikinje, kritički tekst Dubravke Đurić i teorijski tekst Aleksandra Trklje. Ta antologija je dobro prihvaćana i o njoj su kritičari i kritičarke pisali. Antologija ,,Diskurzivna tela poezije” je uvela autopoetiku u savremenu srpsku poeziju i pokrenula je pesnike da sami govore o svojoj poeziji. U Srbiji danas u generacijama rođenim posle 70-te pesnikinje su mnogobrojnije i pišu odličnu poeziju. Taj kvalitet je prepoznat pri objavljivanju prve knjige. Kada je vreme za drugu knjigu, nastaje problem jer je teže objaviti drugu knjigu poezije, a i većina pesnikinja je van mainstream udruženja. Takođe veliki broj pesnikinja se ne bavi poezijom profesionalno, tj. rade u školama, kancelarijama, na fakultetima, u prevodilačkim agencijama i bave se poezijom u slobodno vreme.
Maja Solar:
Čini mi se da se dešava zanimljiva situacija – a to je da na književnoj sceni danas ima mnogo žena (mada ima malo ženskog pisma). Ovaj prostor otvorio se složenim praksama i promenama u umetnostima i politikama umetnosti. Što se mog iskustva tiče, ne, u književnom prostoru nisam bila diskriminisana zato što sam (biologijska) žena. Ali jesam zato što pišem eksperimentalnije tekstove.
Dragana Mladenović:
Nebitno je da li delo potpisuje autorka ili autor, važno je samo da je ono kvalitetno. Pretpostavljam da je to kriterijum kog se drže izdavači, organizatori književnih programa, pa i sami čitaoci. Uverena sam da diskriminacije nema i da kvalitet igra glavnu ulogu.
Sonja Veselinović:
Uprkos raznim vidovima emancipacije, mislim da je muški „kadar“ još uvek preovlađujući u našoj lepoj književnosti, te da na taj način presudno utiče na opštu sliku. Ne bih to, ipak, sagledavala kao diskriminaciju. S druge strane, nauka o književnosti i književna kritika pokazuju sve veći i uspešniji angažman žena i u toj oblasti njihova je kompetencija uglavnom u srazmeri sa svojevrsnom prevlašću. Čini mi se da je problem, naposletku, ipak u kvalitetu. Autorke koje su svojim delima postavile određene standarde i dosegle neophodnu estetsku ostvarenost zauzimaju važna mesta u srpskoj književnosti, jer su čitane i cenjene. Što se tiče nagrada, tu vladaju potpuno problematična vrednovanja, ali pritom ne gube samo ženski, već i muški autori koji ne odgovaraju nekom specifičnom kriterijumu, često vanknjiževnom. Lično nisam osetila neki vid diskriminisanja. Ono što ja pišem ne može da računa na mnogobrojno čitalaštvo, ali komunicira podjednako sa oba pola među odabranim čitaocima.
Jasmina Topić:
Evidentno je da u poslednjih pet, ali zapravo i više godina ima neuporedivo više pesnikinja nego pesnika, i da konkretno, moja generacija ,,raspolaže" s nekoliko poetički veoma različitih glasova. Jedanput sam čak razmišljala na tu temu kako se muškarci eto bave dominantim i prestiža vrednim romanom, dok žene deluju subverzivno, s margine, a poezija danas, u Srbiji, jeste margina. Možda bi se pitanje diskriminacije moglo načeti i iz ovog ,,ulaza“, i odakle ta, naravno ne isključiva, raspodela po književnim vrstama; takav rascep. Da li pisanje romana pokazuje pretenziju ka prestižu, ambiciji, ugledu, društvenom statusu i da li shodno tome, poezija teži čisto idealističko-buntovnom pristupu umetnosti itd.
Mislim da su oblici diskriminacije žena pisaca tu i tamo primetni, iako se očitavaju u veoma teško vidljivim oblicima. Ženama piscima, pogotovo pesnikinjama, mnogo je teže da se afirmišu od svojih muških kolega, a isti će biti i mnogo manje s njima, lično ili poetički, prisni. Pesnikinje će teže dobijati književne nagrade jer će žiri između muškarca i žene najčešće izabrati muškarca, kao što će između mlađeg i starijeg uvek izabrati starijeg (jer je eto njemu, bože moj, došlo to vreme, al’ to je jedna sasvim druga tema), biće ih manje zastupljeno u urađivačkim i organizacionim odborima, časopisima... Nekad imam utisak da je najbolji status pesnikinje onda kada je ona udata pesnikinja ili još bolje pesnikinja udata za kolegu pesnika, naravno boljeg od nje. Ako pogledate koje su to popularne žene koje kao nešto pišu, to su sve kvazispisateljice ili spisateljice popularnih štiva u šta pod obavezno uključuju bavljenje svetiteljima, kuvanjem, ljubavisanjem ili svakodnevnim praktičnim mudrostima. Pesnikinja, takvih, hvala bogu nema, ali za njih se i ne zna. Takvih muškaraca, autora, takođe nema. Oni se bave nadahnutim istorijskim temama i nacionalnim herojstvom, ili postaju sveznajući propovednici na čije književne večeri se odlazi kao na hodočašća. Treća kategorija su Ninovci i Vitalovci, u neobjašnjivoj poetičkoj vezi sa političkim vrhuškama. Dalje nema. Čast izuzecima, iako je fraza. Interesantan sociološki fenomen kao ne-zatucane Srbije! Ne bih preterano da produbljujem ovu temu, jer čini mi se da srž problema leži u generalnom životarenju književnosti u Srbiji i u totalno sramnom isključivanju i omalovažavanju poezije. Kada ovde dođe pesnikinja, na kraju balade, dalja objašnjenja nisu potrebna.
Sonja Jankov:
Čini mi se da se u poslednjih godinu dana znatno promenio generalni, do tada pogrešni odnos, prema interesovanju za stvaralaštvo žena. Prethodnih godina, čini mi se, svako ko bi pokazao interesovanje za stvaralaštvo samo ženskog roda, lakše je postaja(o)la adekvat(a)na da nosi etiketu „feminista“. Međutim, činjenica je da se svim umetničkim delima javnost podjednako bavi, bez obzira na pol autora. Publika, pogotovo književnosti, je možda pretežno ženskog roda.U poslednje vreme u Srbiji ženski autori i proučavaoci umetnosti su u centru pažnje, verovatno, koliko i njihove savremenice u razvijenijim zemljama. U svetu likovne umetnosti tu su Milena Pavlović Barili, Maja Obradović, dobitnica nagrade za crtež „Valadimir Veličković“ za prošlu godinu, dramski pisac Milena Marković, koja je dobila kritičku pažnju koliku, možda, i Meri Džons, Smiljka Isaković „Prva Dama čembala“, su prve koje padaju na pamet. Svakako, proteći će nejverovatnije još mnogo godina da se o njihovom radu, ili radu neke druge umetnice, naučnika sazove simpozijum, kao u slučaju Margaret Boden, istraživača u oblasti veštačke inteligencije i kognitivne lingvistike, ali to su već stvari koje su van bilo kakve realne prognoze.
Činjenica je da se u Srbiji obraća pažnja na ženski umetnički izraz, što, verovatno, pokazuje i činjenica da se moja zbirka poezije našla u odabiru koji doprinosi, upravo, ženskom pismu, kako je kritika predstavila, mada ja nisam imala nikakve prethodne namere što se bilo kakve karakteristike izraza tiče.
Agon:
Kako definišete „žensko pismo“ i koje njegove elemente prepoznajete u svom pisanju?
Tamara Šuškić:
Da, to je taj glas u divljini/iz divljine. Novorođen, a ipak arhaičan, utišan, a divalj. O tome piše Siksu u svojim kultnim esejima. Žensko pismo je ono koje ispisuje telo. Živo pismo, neshvatljivo, pismo koje postaje pozornica nesvesnog, pozornica fantazme, više ili manje razvijenih mitova. To je pismo koje nastaje na brisanom prostoru, brisani prostor koji postaje problematičan prostor; pisanje koje primenjuje intuitivno ili racionalno dekonstruktivističko čitanje prošlosti, pismo koje je mreža odjeka.
Pod uticajem feminističkih teorija, postrukturalizma i postmodernizma razvila se tendencija koja ima kritički stav prema dosadašnjoj tekstualnoj praksi, te shodno tome radikalno menja formalnu strukturu teksta. Ovo se naravno ne može primeniti samo na radove autorki, ali bitno je napomenuti da u kontekstu te tendencije stoji promišljanje konstrukcije roda što bitno utiče ne samo na repertoar tema, već i na, kao što sam pomenula, formalne aspekte tekstualne prakse.
Ana Seferović:
Moja definicija ženskog pisma je bliska onome što Barbara Pejdž naziva nepokornim tekstom, tekstom koji odbija da je proza, poezija, esej, dramski tekst, teorija, koji je jednostavno tekst. Telo teksta za razliku od neke logocentrične strukture poezije ili proze je za mene žensko pismo. Da parafraziram Barbaru Pejdž: samosvesna volja ovih autorki nije sadržana jednostavno u tome što one tretiraju pisanje kao tkanje, već zapravo rastaču tkaninu nasleđenih tekstualnih formi i ponovo je ispliću kroz nove konstrukcije. Vrhunac ženskog pisma za mene je Kerol Mejso koja je rekla da se pišući, svoj roman Ava osećala kao koreografkinja koja radi sa jezikom u fizičkom prostoru. Jezik je naravno gest i on zauzima određeni prostor.
U prve dve knjige sam se bavila ,,ženskim” pitanjima više kroz teme koje sam kroz poeziju obrađivala trudeći se da ,,ženske” reči kao što su roze soknice, šljokice, srebrne haljine stavim u drugačiji kontekst gde postaju označitelji metafizike svakodnevice (što je česta tema ženskog pisma za razliku od ,,velikih tema” muškog pisma). Takođe, tretirala sam tekst kao telo. Kao nešto u prostoru te mi je bilo veoma važno kako pesma izgleda na stranici knjige. Pri tome upotrebljavala sam prakse i pojmove koje sam usvajala na radionici. Noviji radovi se ugledaju upravo na nepokorne tekstove o kojima priča Barbara Pejdž. Poezija koja želi da bude proza, proza koja želi da bude poezija, esej, dramski tekst, nešto što čujem, vidim u prolazu, započeti kvazi romani, zapis na margini.
Druga stvar je rad u grupi, odnosno zajedničko pisanje, u kome se gubi autorstvo i gde je tekst još više to oslobođeno telo. Pisanje u saradnji sa drugim autorkama (Tamara Šuškić, Tanja Markovic) mi je vrlo bliska i česta praksa.
Danica Pavlović:
Žensko pismo je strategija pisanja koja je dekonstruktivistička u odnosu na pisanje koje srećemo u tradicionalnoj književnosti. U mojoj novoj poeziji postoji suzbijanje naracije, uvođenje mnogoznačnosti, izbacivanje lirskog ja, umnožavanje pesničkih subjekata, njihova transformacija, uvođenje razlike između doživljenog i napisanog, konstrukcija teksta, citiranje, referiranje na druga dela umetnosti...
Maja Solar:
Žensko pismo je po definiciji nedefinljivo. Tako su ga odredile autorke koje su ga zastupale (Elen Siksu, Julija Kristeva). Paradoksalno zvuči – odrediti žensko pismo kao neodređeno – no to je upravo ekonomija ovog pisma. Ono se pojavljuje kao drugačije od falocentričkog pisma i upisuje žensku razliku. Oslobađa ono što je bilo potisnuto u patrijarhalnom diskursu. Važno je istaći da se žensko pismo ne odnosi na pisanje žena, kao biologijskih bića, stoga malo žena piše ženskim pismom – u onom smislu kako su ga ocrtale francuske teoretičarke. Žensko pismo je prevashodno eksperimentalno pismo. Takvo pismo odlikuje otvorenost, telesnost, višeznačnost, muzikalnost, fluidnost, tekstualnost, multižanrovski pristup, preobilje, subverzivnost. Jezik se konstituiše kao simbolička funkcija koja proizvodi nesklad, remeti konvencionalni subjekt i umesto njega stvara subjekt-u-procesu. Utoliko, odlike ženskog pisanja ove autorke ne pronalaze samo u pisanju žena, već i kod pisaca kao što su Arto, Beket, Džojs... Da, rekla bih da je bilo dosta ovih elementa i u mom pisanju.
Dragana Mladenović:
Toplina, emotivnost, asocijativnost, insistiranje na detaljima, intimne teme, pokušaj da se poznato sagleda iz drugačijeg ugla – neke su od osobina koje bi mogle da stanu u definiciju „ženskog pisma”. „Ženskost” u sopstvenom stvarlaštvu trenutno razvijam u „muškoj temi” – ratu, i to onom koji se devedesetih dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, kroz saosećanje sa ženama žrtvama rata.
Sonja Veselinović:
Žensko pismo je, svakako, dosta problematična odrednica i ne bih se upuštala u njeno razmatranje, jer se, pišući, ne upravljam prema njoj, niti je imam na umu. Ukoliko je „ženska literatura“ doživela svoj procvat u XX stoleću, treba imati kritičku distancu, pa primetiti da mnoge osobenosti ženskog pisma karakterišu avangardni i savremeni izraz u celini, a ne samo dela ženskih autora. Da, moje pisanje karakteriše i polifonija i fragmentarnost i procesualnost i mešanje žanrova i asocijativnost i problematizovana subjektivnost, pa i diskurzivnost, ali to su gotovo sve određenja modernog izraza uopšte. Tako jeste pisala Cvetajeva, ali i Breton. Ništa od toga kod mene nije intencionalno i usmereno, a osvešćeno može biti, pre svega, u relaciji prema književnim teorijama, teorijama čitanja i tumačenja koje su bliske mom shvatanju poezije i njenog estetskog dejstva.
Jasmina Topić:
Ne bih nikako razdvajala žensko i muško pismo, tek možda jedino pristup i onu varijaciju u senzibilitetu muškaraca i žena. Ali, onda opet, ima muškaraca sa tako tananim prevashodno ženskim senzibilitetom, i obrnuto, da je za mene to pre svega pitanje poetike, pa tek onda pola. Dobru i odličnu poeziju ne interesuje da li je olovku u ruci držao muškarac ili žena, ili kuckao/la za tastaturom! Doduše, postoji i tzv. feministička poezija, samo mi se čini da je ovde domen poezije pomalo uzurpiran i da se pomalo siluje proklamovanjem svesti o ženskosti. To ne znači da smatram da je feministička teorija jalova, uzaludna ili smešna. Naprotiv. Veoma je bitna. Ali, poezija je nešto sasvim drugo, i, ako treba neko pravo da osvoji ili neki problem da učini vidljivim, postoje druga sredstva i poetički izrazi kojima se to može mnogo bolje uraditi, a tako da ima umetničku vrednost, a ne vrednost proglasa.
Sonja Jankov:
Jedna neodređenost, izbegavanje konkretnog izraza, gde sva proširenja rečenice doprinose rasplinjavanju slike, koja je u poeziji pre smisla, kod mene je to mnoštvo genitiva i genitivi genitiva.
Agon:
Da li je u Srbiji i u regionu danas moguće detektovati oblike ženskog stvaralaštva u kojima se „žensko pismo“ javlja kao „spontana potreba drugosti”, bez prethodne osvešćenosti kroz poznavanje savremenih diskurzivnih praksi i da li je takav fenomen uopšte moguć?
Tamara Šuškić:
Ne mogu naročito da se pohvalim upućenošću u žensko stvaralaštvo na našim scenama, ali verujem da je moguće detektovati takve simptome. Da li je moguće pisati bez prethodnog upoznavanja sa savremenim diskurzivnim praksama? Naravno. Jasno. Takav fenomen je moguć, ali ko ne želi barem da zaviri u svaku sobu? Siksu kaze Ona je pretovarena, a laka. To je to.
Ana Seferović:
Ne verujem u to. Ako se osećamo kao to Drugo vrlo dobro znamo zašto se osećamo kao to Drugo, trpimo pritisak dominantnog diskursa u kome se osećamo neslobodni i u nemogućnosti da se izrazimo. Traženje načina da se artikulišemo kao to Drugo, jeste osvešćenost.
Danica Pavlović:
Mislim da je za pisanje „ženskog pisma“ neophodno poznavanje savremenih diskurzivnih praksi. Ništa nije „spontano“ i ne postoji „inspiracija“ sama za sebe. Inspiracija dolazi kroz čitanje, kroz kontakt sa umetnošću, književnošću, teorijom...
Maja Solar:
Pa moguće je ako se drugačije definiše žensko pismo, ako se odredi kao pismo koje pišu žene ili pismo koje pišu feministice ili nešto drugo... Ali, žensko pismo koje artikuliraju francuske teoretičarke nije to! Teorijske prakse su ono što je vrlo bitno za žensko pismo, a kao teoretičarke, psiholingvistkinje i poststrukuralistkinje – zastupnice ženskog pisma upravo ruše jaz između teorije i pisanja. One otvaraju prostore za nove jezike, oslobođene mitskog čistunstva i nasleđenih kodova.
Dragana Mladenović:
Pomenula bih samo krug pesnikinja okupljenih oko Dubravke Đurić, koje su očigledno potpuno upoznate sa savremenim diskurzivnim praksama i stvaraju u skladu s tim saznanjem. Ipak, ne smatram da je za ispoljavanje „spontane potrebe drugosti” neophodna prethodna osvešćenost kroz savremene diskurzivne prakse.
Sonja Veselinović:
Ono se u svakom slučaju javlja, ali nije mi poznato u kolikoj je meri teorijski potkrepljeno. Verujem da i kad nema direktnog pozivanja na određene teoretičarke feminističkog usmerenja, odnosno izražavanja sličnih stavova, postoji neki vid obaveštenosti. Nažalost, čini se da taj objedinjujući momenat za neke autorke postaje možda najpre frustracija i nekakva terapeutska funkcija književnosti. Kao i sve druge isključive teorije, i feministička neminovno postaje normativna, ukoliko ima preovlađujući uticaj na strukturu teksta. Otuda i izvesna suženost tema i česta deklarativnost u izražavanju drugosti. Imam utisak da su kod nas u većoj meri prevođeni tekstovi iz oblasti feminističke kritike, nego „žensko“ pesništvo. A uostalom, mnogo je lakše pozivati se na teorijska stanovišta Adrijen Rič, nego pisati poeziju poput njene.
Jasmina Topić:
Kada se spoje odgovori na moja prethodna dva pitanja, može se dobiti i odgovor na ovo, treće, pa ne bih da se ponavljam. Dalje, savremena poezija se može posmatrati i kao niz diskurzivnih praksi, a za pisanje dobre poezije mora se poznavati njen istorijat, takođe čitati i savremenici. Čovek nikako više ne može u tom smislu biti usamljen, iako najzad jeste uvek u onome što stvara sam.
Sonja Jankov:
Nažalost, taj fenomen se čini da je prisutan i u Srbiji, verovatno kao deo kulta persone. Usmerenost medijske pažnje ga ponekad čini prisutnijim nego što jeste.
Agon:
Koliko je čitanje tradicije bitno za izgrađivanje sopstvenog pesničkog izraza i da li je za vaše pesničko sazrevanje bitno formiranje ličnog književnog kanona?
Tamara Šuškić:
Pitanje tradicije je uvek zamršeno. To je veliko pitanje. Velika odgovornost. Mogućnost je da se oslobodimo te obaveze da pišemo prihvatljivo. Međutim, ne treba biti anksiozan zbog uticaja koji uplivavaju. Sa tradicijom, i onom ućutkanom i onom dominantnom, trebalo bi ostvariti dijalog.
Svaki tekst kao specifičan hipertekst istovremeno uključuje i isključuje različite diskurzivne prakse. Tu deluju mehanizmi revizije, prisvajanja, parodije, reciklaže, transformacije i subverzije. Dakle, sva književnost, svako umetničko delo, kao tekst, su intertekstualni i kao takvi, dijalogični, čak polilogični, u bezgraničnom korpusu napisanog.
Ana Seferović:
Naravno da je važno i presudno. Spomenuću opet AŽIN-ovu radionicu, koja je najviše doprinela mojoj izgradnji kao pesnikinje, gde su autori koje je dominantni kanon isključio uključeni u naš kanon i koji su uticali na stvaranje posebnog pesničkog senzibiliteta. Spomenuću recimo Vitmena, Emili Dikinson, Paunda, Helbnjikova, Ginzberga, Deniz Levertov, Silviju Plat, Karlos Vilijam Karlosa, Frenk O’Haru, Kamingsa, uopšte američku bit poeziju, Katlin Ladik, Slobodana Tišmu, a od teorije Bodrijar, Bart, Džudit Batler itd.
Danica Pavlović:
Čitanje je bitno za pisanje. Ono što čitate oblikuje ono što pišete i stvara lični književni kanon. Sada čitam uglavnom savremenu književnost i teorijske tekstove. Trudim se da pratim novu književnost koja se piše na prostoru bivše Jugoslavije. Volim da čitam na Internetu i volim da čitam časopise. Nadam se da će časopis “Pro femina” koji je puno uticao na formiranje mog ličnog kanona istrajati bez obzira na tešku situaciju poslednjih godina. Lepo je što se novi časopisi pojavljuju na Internetu i verovatno veoma skoro svi aktuelni časopisi će se nalaziti na svetskoj mreži.
Maja Solar:
Nemoguće je uopšte biti bez tradicije, pitanje je samo koja tradicija nas konstituira, koliko smo je svesni i da li je ipak delimično biramo. Čak i inovatori/ke imaju polje tradicije, ali oni biraju drugačije tradicije. Neko može na primer izabrati kao svoju tradiciju savremenu popularnu kulturu i spojiti je sa nečime što bi u staromodnom diskursu bilo nespojivo, na primer sa Aristofanom. Loše je kada se tradicija neupitno preuzima, a na tome rade različiti ideološki aparati, od kojih su oni kulturni često vrlo isključivi.
Dragana Mladenović:
Bitno je. Veoma. Teško mi je da procenim da li su moji književni kanoni vodili ka pesničkom sazrevanju ili je sazrevanje bilo presudno za izgradnju književnih kanona. Nijedan od ta dva procesa kod mene nije završen.
Sonja Veselinović:
Ovde se mogu nadovezati na odgovor br. 2. Čitanje tradicije presudno je za formiranje sopstvenog pesničkog izraza. Ako se saglasimo da je talenat, sklonost, genij – kako god želite da ga nazovete – neophodan, sve što nadalje preostaje da činimo jeste čitanje. Samo čitajući možemo doći do pesničke samosvesti, odnosno spoznati gde se mi tu možemo locirati. Samo čitajući možemo uvideti vrednost sopstvenog pisanja, a to je daleko značajnije od usputnih kritičkih napomena, bile one pozitivne ili negativne. Kada je reč o ličnom književnom kanonu, čini mi se da se on formira nezavisno od naše svesne valorizacije određenih književnih pojava. Jednostavno, postoje pesnici/pisci koji u vama uzburkavaju nešto, koji vas navode na stvaralački dijalog.
Jasmina Topić:
Čitanje je bitno! Da li se neko uopšte može nazvati ozbiljnim piscem/pesnikom, a da ga ne zanima tradicija (sopstvene) književnosti! Što se tiče ovog drugog, dobro je kada svaki pesnik za sebe dođe praksom i iskustvom pisanja (i čitanja) do forme i stila koji mu najviše odgovara, kako bi izvukao maksimum iz napisanog. Tako negde spontano se može dođi i do, kako kažete, književnog kanona. Lično mi se ne sviđa takva formulacija. Poezija treba da neprestano vri, kao najautentičnije svedočantvo iskušavanja i spoznaje, ili iluzije. Od reči kanon samo bi mi više smetala etiketa: ,,urbana” poezija. Razmišljam o tome da napravim izbor (!) patetične poezije, ili gradske poezije sa seoskim motivima. To su ta promotivna pakovanja.
Sonja Jankov:
Ono je krucijalno. Reči u mojim prethodnim delima su nastale iz reči, odnose se na reči, najverovatnije bih bila nepodnošljivo dosadan i rastrojen reporter ili u bilo kojoj drugoj prilici kad bih morala da pišem o nečemu što se odnosi na stvaran život. Verovatno sam zato i odabrala teoriju književnosti i kulture. Ponekad mi se, nažalost, čini da mi pesme naginju postmodernističkom preživljavanju, jer nedovoljno širok tekstualni konktekst citata može ostaviti utisak da mu se odnosimo sa ironijom, sarkazmom.
Agon:
Da li status feministkinje u današnjem vremenu podrazumeva isključivo samodeklarisanje i svest o poznatom socijalnom angažmanu ili je za taj status neophodna i upućenost u teorijske osnove ovog pravca, i ako jeste u kojoj meri je to neophodno?
Tamara Šuškić:
To je svakako pitanje izbora metode otpora, kao i samopredstavljanja u tom istom otporu. Ako govorimo o književnosti koja pretenduje da bude feministička, jasno je da nema govora o praksi koja je neupućena u savremene teorije. Ne bi trebalo razmišljati o tome šta je čemu štaka, niti šta ima prednost: da li se teorija javlja naknadno, kao post-interpretacija, prevod i slično, da li književna produkcija služi teoriji, da li je projekcija određene teorije, da li je izmanipulisana… To je interaktivni odnos, bilo da se ta intervencija ispoljava implicitno ili eksplicitno.
Ana Seferović:
Neophodno je u najvećoj meri. Znanje je najveća moć i to nikada ne treba zaboraviti.
Danica Pavlović:
Kao i za sve, i za status feministkinje je neophodna upućenost u teorijske osnove. Postoje razne vrste feminizma i to je pravac koji se i dalje razvija i donosi nove teorije, prožima se sa novim diskurzivnim praksama. Neke feministkinje se radije bave praksom i socijalnim angažmanom u grupama za pomoć ženama, a neke se bave isključivo teorijom i daju svoj doprinos na tom polju.
Maja Solar:
Zavisi od interpretacije. Često čujem kako se govori da su Ceca, Vendi, Isidora Bjelica i šta ja znam kako se zovu (ne gledam TV) feministice. I one to verovatno za nekoga jesu, jer je takva interpretacija feminizma samo jedna od bezbroj interpretacija. U srcu femizma glavni rascep, koji je i danas vrlo delotvoran, je rascep na takozvane aktivistice i teoretičarke. Meni je to na primer vrlo problematično, s obzirom na teorije koje me zanimaju i na diskurs neodvojivosti teorije i prakse. Možda bih želela da mislim kako su sve pametne žene i svi pametni muškarci feministi, bez obzira bave li se aktivizmom, anarhizmom, teorijskim praksama, umetnošću, narodnjačkom muzikom ili prodajom automobila... A to samo znači da su svesni polnih mehanizama opresije i da se bore protiv toga – različitim sredstvima.
Dragana Mladenović:
Ne znam.
Sonja Veselinović:
Mislim da je upućenost potrebna, pošto se tokom vremena menja i obuhvatnost pojma, kao i osnovni ciljevi pokreta. O ovome će više znati da kažu same feministkinje.
Jasmina Topić:
Smatram da sam na ovo pitanje već odgovorila.
Sonja Jankov:
Neophodno je samo u onoj meri u kojoj je deo kulturnog života. Nisam ni malo upućena u tokove feminizma i rodnih studija i to što mi je knjiga izdata u okviru skretanja pažnje na žensko pismo, mislim da potvrđuje namere proučavalaca da svemu tome daju jedan širi kulturni sadržaj. Ja lično nemam nameru da se ikad ozbiljnije bavim tom oblašću.
Agon:
Kako gledate na prožimanje književno-umetničkog teksta sa elementima performansa, pop kulture, novih tehnologija i savremnih teorija i da li mislite da, u vezi sa tim, postoje granice na kojima bi se dogodila relativizacija ovog teksta čime bi on prestao da bude model književnog izražavanja?
Tamara Šuškić:
Nestabilnost žanrovskih kategorija, kao i razne vrste miksmedija, već su odavno deo stvarnosti i legitiman, čak uobičajen, umetnički postupak. Evidentne su promene u predstavljačkoj umetnosti koje problematizuju stabilnost i suverenost umetnosti kao takve.
Poezija je (postala) prevrtljiva (Bernstinov izraz), i kao takva stalno ispituje svoje granice, promišlja formu, topografiju, naraciju i traga za alternativnim formama kompozicije, strukture i prezentacije. Savremena poezija je promiskuitetna, ona bubri i nadima se od multidiskurzivnosti. Pratiti želju teksta znači (slobodno) kretanje bez povlačenja pred drugim koji bi sproveo nasilje nad njenom suštinom i autentičnošću. Potpuno sam operisana od strepnje da će se desiti nekakvo katastrofično izumiranje ili obesmišljavanje ili udaljavanje od navodnog savršenstva koje to nikad nije ni bilo; radije zauzimam optimističniji stav o reanimiranoj prodrmanoj poeziji kao o prostoru za refrakciju i opozicione diskurse, poeziji koja će uzdrmati svoj komoditet.
Ana Seferović:
Književno izražavanje koketira sa drugim vidovima umetnosti od samog početka. Može se reći da poezija vuče svoje korene iz ritualnog pevanja i plesa. Sa velikom radošću učestvujem u svim vrstama integracije teksta sa muzikom, vizuelnim umetnostima, performansom, novim tehnologijama. Nove generacije će sve manje upotrebljavati olovku, a sve više tastaturu. Da li je pronalazak papirusa i pisma uništio izražavanje koje za svoj materjal ima reč? Pitanje je da li će knjige uopšte postojati u ovom obliku u kojem ih mi danas stvaramo i čitamo, ali je sigurno da dok je ljudi, biće i jezika. Ne treba se plašiti, ne treba čuvati granice – tu su da bi se relativizovale.
Trenutno radim na projektu koji je opet stvaranje jedne drugačije scene, koja integriše poeziju, internet, muziku i vizuelne umetnosti. Ovoga puta to će biti platforma koja uključuje i neka etablirana imena svetske scene i čiji je cilj stavljanje naših autorki/autora u internacionalni diskurs, ali o tom potom.
Danica Pavlović:
U savremenoj umetnosti prožimanje umetnosti i teorije je već postao uobičajeni model. Većina pisaca i pesnika koji su u savremenim tokovima se bave uvođenjem novih sadržaja u književnost ili kombinovanjem književnosti sa novim tehnologijama, pop kulturom, savremenim teorijama... Kao što se i naš život promenio u poslednjih desetak godina, tako se i književnost menja i prilagođava brzini i zahtevima novog načina života. Poezija izlazi pred publiku, nalazi se na Internetu, čak i menja svoje teme. Sve češće se srećemo sa pojmovima iz sveta tehnike u poeziji. Pesnici čitaju svoju poeziju, izvode je na bini, kombinuju sa ilustracijama ili video radovima.
Maja Solar:
Književni tekst je ono što se društveno konstituira kao književni tekst, a to je mnogo složeno u našem multimedijalnom vremenu i strašno zanimljivo. Ne mislim da književnost nestaje u preplitanjima sa performansom, vizuelnim, foničnim, auditivnim, tipografskim, kompjuterskim, videom, dramskim itd., ona se ekstenzivira i zadobija drugačije oblike. Čudno bi bilo danas pisati kao Homer ili još gore u nekom desetercu arhaičkim jezikom, sasvim je logično da se piše drugačije i da je informativni svet promenio i književnost. To inovativne književnike/ce ne plaši, već im otvara beskraj mogućnosti.
Dragana Mladenović:
Mogućnosti su neograničene, ali, bar zasad, ništa ne može zameniti dobar, stari osećaj koji nastaje između kvalitetnog književnog dela i pažljivog čitaoca.
Sonja Veselinović:
Gledam na ovaj sinkretizam kao na zanimljivost, ali on, u svakom slučaju, ima već izvesnu tradiciju i nije radikalna novina. Novina je upliv modernih tehnologija u ovom stvaralačkom pristupu. Relativizacija književnog teksta, čini mi se, započinje čim se on preoblikuje u novom kontekstu i veže za drugačiji medij. Lično nisam sklona performansu i sličnim vidovima upotrebe teksta, jer se u ovom procesu usmerava pažnja prvenstveno na delovanje teksta (koje ne mora biti, a najčešće i nije, estetsko), a ne na njegovu estetsku ostvarenost, te se tako ograničava njegova izvorna polisemičnost i suzbija njegova otvorenost.
Jasmina Topić:
Svakako da, onog trenutka kad istupiš iz isključivo tekstualnog, to tekstualno se relativizuje i menja se percepcija i autora i publike. To je onda vrsta književnog hibrida ili možda čak samo teksta koji služi kao polažište za ovaj vid multimedijalne simbioze. Slika i zvuk su mnogo neposrednija sredstva kada je u pitanju izvođenje i ako nisu dobro izbalansirana veoma lako mogu da ,,progutaju“ tekst i da ga obesmisle. Ako pesnik ima tu, nazovimo je, predispoziciju da eksperimentiše i sa drugim medijima, što da ne; samo ne treba da zaboravi koje je njegovo primarno polazište. Razmišljala sam i o tome da li neki od pesnika posežu za ovim miksovima jer su kao i najzad svi podložni dominaciji slike. Govorim to iz pozicije nekog ko se više puta oprobao u različitim performansima, spajanjima teksta sa zvukom i slikom, čemu su bile ,,podložne" i moje kolege pesnici iz Pančeva (Dragana Mladenović, Dejan Čančarević). Eksperiment pravljenja muzičke podloge na određene stihove uvek je iznova zavodljiv, iako je odavno poznata stvar. Pre dve godine uradila sam deset poetskih spotova za pesme iz svoje zbirke ,,Tiha obnova leta“. Snimala sam određene prizore i pravila slikovne kolaže uz muzičku podlogu. Prvi put je tako nešto slično uradio Radojica Bunčić za Svetski dan poezije u Kulturnom centru Beograda. Moja ideja je ipak drugačija i drugačije razrađena, te je to u tom smislu prvi koliko znam takav pokušaj u našoj sredini. Da živim na primer u Sloveniji, verovatno bih već imala objavljen CD u njihovoj varijanti PGP-a – ZKP RTV – jer poezija na taj način zaista može da se približi i onima koji nisu čitalačka, ciljna grupa. Reakcije su bile različite, nekima se svidelo, nekima ne, ali je bitno da su postojale i da su ljudi bili zainteresovani.
Sonja Jankov:
Imam veoma pozitivno mišljenje o interdisciplinarnom karakteru koji tekst ima još od onih pisaca iz treće decenije XX veka koje mi nazivamo prvim modernistima, pa i kasnije. Poetika i estetika forme su me uvek više privlačile od ideologije i smisla i mislim da se više ne može govoriti o dobro ili loše napisanoj pesmi, već o onoj koja je napisana da bi se predstavila putem elektronskog medija, ili o onoj koja je zamišljena da bude prožeta slajdovima sa projektora, ili o onoj koja je napisana da bi se izgovorila sa elemntima intonacije i gestikulacije. Granica ne sme biti, inače ne bi bila umetnost. Ipak, tekst je taj koji može najviše toga izraziti: i muzički izraz, i scenski izraz sa elementima prostora i svetla, pravo slikarstvo može samo opisati - eventualno o modernom plesu ne može potpuno govoriti. Ovakve transformacije su, svakako, dobrodošle i kritičarima, ali one zahtevaju da budu propraćene promišljenim i adekvatnijim jezikom. Možda je jedino merilo vrednosti koje je ostalo to da li će neki tekst postati osnova za naredna pisanja, ali i svaralaštvo drugačijeg izraza.
Agon:
Kako definišete ulogu književnosti u celokupnom društvenom kontekstu i da li je moguće organizovanim književno-umetničkim delovanjem uticati na formiranje drugačijih socio-kulturnih modela od onih koji su trenutno vladajući?
Tamara Šuškić:
Književnost je društveno-diskurzivna praksa i kao takva ona je dejstvo celokupnog društvenog konteksta, ali ne samo kao pasivni objekat. Situacija je jasna: na sceni se odvija borba za prevlast. U toj borbi-nadmetanju učestvuju čitaoci i autori/autorke. Jedan drugog pokušavaju da istisnu i uspostave svoj sistem vrednosti. To je borba za moć. Ja svoje mesto vidim na margini, institucije čine stvar prihvatljivom, mlohavom i užeglom.
Ana Seferović:
Pisanje je bez izuzetaka političko, čak i kada se upošte ne bavi politikom. Ne postoji značenje van diskursa i uvek zastupamo onaj politički pravac, onu ideologiju čijim se jezikom služimo. Zbog ovoga je vrlo važno osvestiti ono što radimo, koja značenja proizvodi određeni diskurs. Sistematizacijom značenja, a to je postavljanje jedne umetničke, poetske prakse na javnu scenu, definitvno menjamo pejzaž socio-kulturnih modela koji trenutno vladaju. Prvo što mi pada napamet je sledeće: zahvaljujući feminističkim inicijativama pojavio se ženski rod imenica koje označavaju zanimanje pa sad imamo na primer koreografa i koreografkinju, pisca i spisateljicu, itd. Ovo izaziva veliko negodovanje i protest određenih slojeva, koji tvrde da su zanimanja u muškom rodu ,,prirodna” za razliku od ovog što sad tamo neke ,,frustrirane usedelice” nameću, zanemarujući činjenicu da ta ,,prirodnost” veoma lepo ukazuje na istorijsku podređenost žena koje nekada nisu nikako mogle da budu advokati, a kamoli advokatice. Vrlo mi je zanimljiva ova žustra reakcija, koja upravo pokazuje da se u jeziku konstantno odvijaju borbe između polova, klasa, margine i centra. Jezik nije prirodan i značenja nisu data, ona su pokazatelji onoga što se dešava, ali i sama stvaraju dešavanja. Kako na ovom primeru možemo videti stvaranje drugačijih socio-kulturoloških modela? Široka javnost, htela ili ne, sada je prinuđena da se trgne iz dremeža i lenjosti baš zato što ih ovaj ženski rod profesija toliko bocka i iritira, trenje postaje neskriveno i samim tim pokreće događaje u drugačijem pravcu. Prvenstveno mislim da se ta netrpeljivost javlja zbog straha, svaki sistem je u konstantnom strahu od dekonstrukcije, a svaka i najmanja intervencija u širem diskursu (koji je sastavljen iz mnogih nekada i opozitnih diskursa, i samom promenom jednog ili kreiranjem jednog mi menjamo taj širi diskurs) jeste upravo onaj procep sistema u kome će se formirati drugačiji sistemi.
Danica Pavlović:
Mislim da su sve pojave u društvu povezane i da književnost utiče na društvene modele kao što i društveni modeli utiču na književnost. Polako se i vladajući modeli menjaju, i ne samo da nova književnost, novi mediji, nove ideje utiču na društvena dešavanja, već i svetska dešavanja utiču na književnost koja se stvara, i to je neminovno.
Maja Solar:
Književnost je oduvek i bila organizovana, sam izbor književnog kanona, onoga što ulazi u književnu javnost (što je uvek podrazumevalo da se nešto i isključuje), je politički čin. A književna politika je isto tako i ideologija. Na primer, ako se deci u školi na časovima književnosti predaju samo onakve poetike koje govore o nacionalističkim netrpeljivostima ili u kojima je uloga žene inferiorna, onda nije čudo što imamo hrpu malih nacionalista i seksista, a književnost, kao i drugi kulturni entiteti su vrlo zaslužni za to. To naravno znači da se književnost može preokrenuti i da se mora biti svestan o čemu se piše i kakvi stereotipi se preuzimaju ili menjaju.
Dragana Maldenović:
Svedoci smo pojave da se pojedina ideološki obojena dela savršeno uklapaju u uspostavljeni društveni mejn strim kontekst. Takve knjige osvajaju prestižne književne nagrade, za njih ima mesta u medijima (čak i na Javnom servisu evropske Srbije) i slično. U tom okruženju, dela s drugačijem socio-kulturnim nazorima, naročito poetska, zasad nemaju prevelike šanse. Nažalost.
Sonja Veselinović:
Književnost je u velikoj meri izgubila svoj nekadašnji uticaj. Da se razumemo, nije se ni tada više čitalo, samo su oni koji su čitali imali veći uticaj na društveni život. Što, opet, možemo tumačiti i kao njenu instrumentalizaciju u određenim periodima. Ne verujem da ona može značajno uticati na formiranje drugačijih socio-kulturnih modela, posebno kada se radi o organizovanom delovanju, jer ono najlakše prelazi iz nekog subverzivnog elementa u svoju suprotnost. Književnost može da se prilagodi datom društvenom kontekstu ili da ostane izvan njega, u svakom slučaju, time se ništa bitno ne menja. Koja je njena uloga? Njena uloga je da opstaje i čuva svoju bit. Sve ostalo je sporedno.
Jasmina Topić:
Uloga koju je nekada imala književnost danas je znatno izmenjena što ne znači da je postala nebitna, samo to nije pitanje kojim mogu isključivo da se bave književna udruženja ili kako se to rado kaže kod nas, istaknuti pojedinci. Mora da se krene od ozbiljnog sistemskog gajenja i uvažavanja nacionalne književnosti i književnog dobra, kao što su to uradili Slovenci ili Hrvati u nešto manjoj meri, a opet svetlosnim godinama ispred nas. Naš problem je u tome što se gleda na ispunjavanje forme, a ne na suštinsku brigu. Bitno je vratiti ljude konzumiranju kulture, pa i književne, a tu i mediji igraju bitnu ulogu, jer su upravo oni ti koji produkuju kvazizvezde, heroje, veličine, idole, uzore… Pisci uopšte i nisu eksponirani u javnosti, osim kada se pomalo veštački podigne prašina oko dodele Ninove nagrade. Sada sam ja svašta ovde ,,nabacala”, ali ovo je posebno pitanje za posebnu anketu jer ima toliko pojavnih fenomena da se čovek prosto ,,unezveri” kada krene da ih ,,popisuje”.
Sonja Jankov:
-
