Džulijana Spar
UKLANJANJE S PUTA
Brus Endrjuz (citirajući Džona Kejdža)
Na koju vrstu sopstva utiče književni rad, koju vrstu ohrabruje ili stvara jeste ono čime se bavi ova studija.
Stvorenje čita Miltonov Izgubljeni raj i uči da deluje kao da je u velikoj drami između dobra i zla. Nije naučilo ono što je između. Ovo je njegov neuspeh.
Frederik Daglas u knjizi Narativ o životu Frederika Daglasa, američkog roba, koji je napisao on sam čita i dok čita on uči da pita druge o reči „abolicija“. Ovo je njegov uspeh.
Raspravljam u Svačijoj autonomiji da je važno šta čitamo i kako to čitamo. Taj veoma zapleteni i simbolični Miltonov roman, na primer, ohrabruje drugačije vrste čitalačke prakse od žanrovski mešovitog pisanja. I dok svaki rad može uticati na čitaoca na mnogo različitih načina, formalni aspekt svakog rada mora igrati ulogu u bilo kojem razmatranju čitanja.
Raspravljam ovde o tome da kada se latimo centralnog pitanja književne kritike, o tome koju vrstu sopstva stvara književni rad, trebalo bi da vrednujemo dela koja podstiču vezu. Pod „vezom“ ovde podrazumevam dela koja predstavljaju, i koja su povezana sa velikim javnim svetovima koji su ponekad podeljeni sa čitaocima. Mislim na oblike pisanja koji dobro predstavljaju i proširuju promenljive pojmove javnog, svakoga. Mislim na oblike pisanja koji koriste prednost dinamične i recipročne prirode čitanja. „Čitaš“, piše Tereza Hak Kjung Ča, „ustima oblikuješ transformisane predmete preko puta tebe u njihovom novom stanju, drugačijem od onog koje je bilo“ (Tereza Hak Kjung Ča, Diktat1, 131). U ovom kontekstu, krucijalno je da i stvorenje i Daglas nauče da čitaju isključivo sa drugima. Ovaj, u modernom društvu najneophodniji akt, takođe je i onaj koji moramo saznavati sa drugima, na mučan način. Nema ničeg prirodnog u vezi sa njim. Obavezan je razmenom (prve pisane stvari navodno su bili podaci o prodaji). To je težak prevod – ovaj korak od simbola do slova do zvuka. Pa ipak je, kako pomenute priče sugerišu, ovaj prevod definišući za to na koji način mislimo o sebi.
Moj naglasak u ovoj knjizi je manje na dešifrovanju dela, a više na tome kakve vrste zajednica delo podržavaju. Nije bilo neuobičajeno da se raspravlja o tome da čitanje vodi do transcedentalnosti u formama kao što je roman jer one omogućavaju identifikaciju sa drugima. Istovremeno, zanimaju me dela koja ohrabruju zajednička čitanja. Uključila bih momente identifikacije u ovo, ali bih takođe želela da uključim i momente koji su neidentifikacioni: trenutke kada se shvataju granice nečijeg znanja; momente delimične ili kvalifikovane identifikacije; trenutke kada se shvata i poštuje različitost; trenutke kada se uspostavlja veza sa drugim čitaocima (umesto sa likovima). Zainteresovana sam za dela koja posmatraju relaciju između čitanja i identiteta, kako bih komentarisala prirodu kolektiviteta. Dela koja prepoznaju opasnosti čitanja, njihova moguća isključivanja, i koja rade na tome da ove odnose učine produktivnijim. Zainteresovana sam za dela koja koriste čitanje da bi doprinela, osporila i proširila način na koji mislimo o javnim (a prema tome kulturalnim) sferama. Zainteresovana sam za dela koja slede kosmologije raznolikosti u dovoljnoj meri za individualna osporavanja i vrednovanja, a koja opet kao krajnji cilj imaju razmatranje toga kakvom vrstom ljudskih bića nas čini iskustvo čitanja.
Ne zagovaram ovde paradigmatičnog čitaoca niti prepoznatljivu zajednicu, kao što je čitalačka grupa moje majke koja se sastaje svake druge nedelje. Izbegla sam pisce čija dela teže da budu sagledana kao reprezentativna za određene dobro definisane grupne interese (kao što, na primer, rad Edrijen Rič reprezentuje feminističku zajednicu ili rad Glorije Anzaldue američke Meksikanke). Moja argumentacija je više formalna, nego sociološka, i mnoga od dela koja ispitujem ovde bila su kritikovana zbog apolitičkog formalizma i za to da ne uvažavaju adekvatno zastupajuće interese. Pa ipak, ne okrećem se drugačijim kanonima dela da bih se bavila pitanjima reprezentacije zato što osećam da su dobro definisani kolektivni gestovi nevažni, već pre zato što osećam da bi širenje opsega razmatranih dela proširilo i dodalo dosta tekućoj diskusiji o identitetu, posebno tome kako individualni identiteti pregovaraju unutar kolektiviteta.
Glavna priča ove knjige je ispričana kroz delo Gertrude Stajn, Lin Hedžinien, Brusa Endrjuza, Harijet Malen i Tereze Hak Kjung Ča. Koncentrišući se na dela koja koriste nestandardni engleski jezik, multijezičnost, igre rečima, razjedinjenu sintaksu i ponavljanja, Svačija autonomija navodi razloge za anarhični – u smislu samovladanja– pristup čitanju. Dela ovih autora više ohrabruju dinamično učešće čitaoca, nego što čitaoce vode kroz razvojne strukture do sledećeg seta zaključaka. Više nego što nagrađuju čitaoce za valjano dešifrovana značenja i aluzije, ona ih nagrađuju za povratno učešće i za svesnost njihovih ograničenja. Endrjuz, da odaberem samo jedan primer ovde, raspravlja o tome da je čitanje, kada je na najvišem nivou, oblik ko-produkcije. Njegovo pisanje, umesto da pruža jasan poetički glas, ima glasove u množini. I često je sastavljeno od fraza i rečenica koje su mnogostruko povezane unutar dela (sklone su spajanju putem crtica, i teško je reći gde se jedna završava ili počinje). Ovo delo ima smisla samo ako se čitanje shvati kao dramatično uzajamno, kao deljivo, kao povezujuće.
Iako je ova pažnja ka vezivnim trenucima čitanja vrednost sama po sebi, raspravljam o tome da ova pažnja ka čitaocima ima dosta toga da doda raspravama o subjektivnosti. Nije slučajno, raspravljam, da naglasak na čitanju kao povezujućem i zajedničkom u ovim delima ide ruku pod ruku sa usponom literature koja se obraća rodovima, etnicitetima, i rasama. Takođe raspravljam o tome da postoji bliska veza između literature i podizanja svesti. I dok se često kaže da su ova dela neprijemčiva zato što su isuviše eksperimentalna ili isuviše avangardna i stoga poništavaju subjektivnost, držim da ovi pisci umesto toga direktno aktiviraju komplikovane tvrdnje oko identiteta koje su izbile u prvi plan velikih društvenih interesa tokom kasnih 1960-ih. Ali pre nego jasni, pojedinačni glasovi i narativi većeg dela literature koja se kategorizuje kao ona koja podiže svest, ova dela predlažu grupne identitete uz prostor za individualističku reakciju. Stoga sam se u ovoj studiji skoncentrisala na tenziju između kolektiviteta i individualizma u ovim delima. Jer, u svom ključnom kretanju, ova dela iznova i iznova povezuju čitaočevu autonomiju sa društvenom, političkom i kulturalnom autonomijom. Delo Harijet Malen se, na primer, ne koncentriše na suštinsku afričko-američku kulturu, već pre locira distinkcije afričko-američke kulture u njenom okupljanju i upotrebi različitih kultura i u njihovom poštovanju za različite vrste autonomije. Njeno delo izbegava postavljanje esencijalističkih identiteta nasuprot performativnim identitetima i izbegava postavljanje govornog nasuprot tekstualnom, koncentrišući se umesto toga na kulturalne tokove i razmene bez napuštanja rasne svesti.
Neka od pitanja koje sam postavljala dok sam počinjala da pišem bila su: Da li je čitanje (i oblici pisanja izuzev proze) i dalje relevantno u vremenu studija kulture? Koju vrstu kulturalnih informacija prenosi formalno konstruisanje dela? Brinulo me je to što je pažnja usmerena ka čitanju manje ili više ispala iz forme posle 1980-ih i nije više igrala značajnu ulogu u zaokretu ka ispitivanju kulturalne uloge književnosti. I tako je ova knjiga pokušaj da se predstavi teorija čitanja koja je u dijalogu sa interesima rasnih i etničkih studija. Raspravljam o tome da su ova autonomna dela bogata, a opet često previđana tradicija u književnosti manjina, imigranata, iskustva egzila i/ili postkolonijalnog iskustva. Stoga je jedan drugi cilj ove knjige da postavi to što često smatramo marginalnim oblicima američke književnosti u veći, kros-kulturalni kontekst.
Vredno je spomenuti u ovom kontekstu da dela na koja sam se koncentrisala u ovoj studiji prkose žanrovskim konvencijama. Najčešće se ova dela smatraju poezijom, ali neki put se to čini manje reprezentativnim od stvarnih oblika ovih dela, a više nagovešteno time kako knjižare postavljaju na police bilo šta što nije konvencionalna proza u poetskom odeljku. Pa ipak, bila sam razapeta nad pitanjem da li da ovu knjigu načinim argumentom za poeziju ili ne.
Sa jedne strane, nazivanje dela poezijom uklanja ih sa radara većinskog akademskog diskursa. Kako primećuje Keri Noland, „Kako se pažnja pomera sa kanonskih tekstova i formalnih metodologija ka kontekstualnim studijama popularnijih formi, poezija se pojavljuje kao žanr čiji je tradicionalni status u okviru humanističkih nastavnih programa ozbiljno ugrožen“. Kao anegdota, vidim da se ovaj trend održava na kursevima koji se drže na mom univerzitetu. Ima svega nekoliko kurseva poezije, a kada se poezija pojavi, to je u okviru istorijski bazirane istraživačke nastave. Kursevi koji ispituju koncepte rase, etniciteta, nacije i kultura u književnosti, ako uopšte uče o poeziji, skloni su da nakon dugog spiska romana kažu nešto kao „čitanje za ovaj kurs će biti dopunjeno nekolicinom pesama“.
Sa druge strane, dela koja ispitujem u ovoj studiji često su pisali pisci koji sebe smatraju pesnicima, i to verovatno govori nešto. Sva ova dela – ona koja su se javila posle Stajnove – imaju korene u ogromnom rastu različitih osnova, ne-akademski nastrojenim pesničkim scenama koje su se razvile u SAD nakon 1950-ih. I dok neki od ovih pisaca predaju na univerzitetu (Endrjuz političke nauke na Fordham Univerzitetu, Malen engleski jezik na UCLA), njihov rad nema uporište u M.F.A.2/sceni kreativnog pisanja, već više u zajednicama okupljenim izvan tradicionalnih institucija. Moj odgovor u ovoj studiji je bio da manje-više izostavim ova pitanja žanra, kao što su ovi pisci radili u svojim delima. Pa ipak ovde sam istakla pitanja žanra jer ona imaju izvestan veći odjek. Uvidela sam ovo pre neki dan kada sam slušala koleginicu kako priča o smrti poezije (pozivala se na knjige kao što je Može li poezija nešto značiti? od Dejne Đioje) i nezainteresovanosti studenata. Njeno ubeđenje – čak iako je izgovoreno kao jadikovka – da je poezija nebitna vremenu, pokazalo mi je kako je uloga poezije na Univerzitetu dramatično drugačija od njene uloge van akademije. Jedan od interesantnijih socioloških momenata koji studije žanra tek treba da ispitaju je to što je slabljenje poezije na akademiji bilo praćeno porastom pažnje, publikacija i uvođenja poezije od strane ne-univerzitetskih sedišta. Poezija je u ovim centrima postala neuobičajeno politizovan žanr. Kao što Marija Dejmon primećuje, „ovi oblici, osvešćenosti i udruživanja ipak nisu puki akulturalni noviteti, već nose sa sobom tragove i uticaje disidentstva ili kulturno podređenih tradicija, a takođe i razvijaju nove (Marija Dejmon, „Avan-garda ili pogranična garda“, 479)“. Pitanja i odnosi kolektiviteta i kritike, koji predstavljaju dominantne rasprave među ovim različito utemeljenim poetskim scenama su u mnogome definisale i uticale na pisce ove studije.
Nedavni govor Grejs Molise na Havajskom univerzitetu u Manoi naterao me je da više mislim o tome šta se može dobiti od poezije. Molisa, pisac iz Vanuatua, dirljivo je pričala o ulozi poezije u zemlji osam ostrva sa preko stotinu jezika (tri narodna jezika) i populacijom od 170.000. Njena poezija, poezija prisećanja, naterala me je da se zamislim dosta na temu uloge koju poezija ima kao informacija. Jedna od Molisinih pesama se, na primer, zove „Demokratija“ i objašnjava vrlo jasno da demokratija koristi strofičnu formu. Molisa je pričala o tome kako je počela da piše poeziju kako bi bila u stanju da pošalje informaciju do izolovanih sela. Njen rad me je zainteresovao jer je toliko odvojen od konvencija postkolonijalne poezije čak iako je direktno ukorenjena u postkolonijalnoj državi. Dok ja želim da izbegnem žanrovski esencijalizam, njena usmerenost na vidove rada koji poezija može da izvrši u raznim kontekstima je nešto što sam videla kao korisno za razmišljanje o delima o autonomiji i jedinstvenoj ulozi poezije van akademije.
I na kraju, ova knjiga je takođe i odbrana literature, poezije, u eri kritike. Kada sam sela da napišem ovu studiju, htela sam da ukažem na dela za koja nalazim da su važna pedagoški i lično, dela koja pomeraju konvencije razmišljanja za studente sa kojima se susrećem i za mene samu. Dok je književna kritika obavila vredan kritički rad, uspešno istražujući kako literatura može da opredmeti rasizam i seksizam, ređe je istraživala načine na koje književnost može da izbegne ovakve štete. Ova knjiga posmatra dela koja se koncentrišu na mogućnosti odgovora raznim oblicima nasilja. Ovo su dela koja su simbolična za narastajuće svetsko povezivanje, a ipak ona koja ove veze ne posmatraju kao ujedinjujuće, niti kao homogene. To su dela koja posreduju između strašnih zabrinutosti zbog homogeniteta i gubitka i utopijskih nada u raznovrsnost i invenciju.
Razvijam ove argumente kroz niz hronološki poređanih pomnih čitanja, počinjući sa tvrdnjom Gertrude Stajn da piše za svakoga, sa njenom upotrebom fragmentacije kako bi ohrabrila autonomiju čitaoca. Njen rad je idealno mesto za bilo koje razmatranje politike i mogućnosti čitanja zato što je tako ekstreman, tako ekstremno ponavljajuć, tako ekstremno izlomljen i tako ekstremno razvučen. U ovom poglavlju počela sam smeštanjem ovih toliko puta primećenih ekstremnosti i multivalentnosti eksperimentalnih dela Stajnove, u urbani, poliglotski kontekst. A završila sam posmatrajući njene tvrdnje da piše za svakoga.
U drugom poglavlju posmatram jezičko pisanje uopšte i dela Endrjuza i Hedžinien u pojedinostima. U ovom poglavlju ispitujem ne samo već pominjane vezivne mogućnosti Endrjuzovog dela, već takođe i istraživanje privilegije koja je često previđena u raspravama o eksperimentalnim delima. Na primer, ispitujem kako Hedžinien koristi identifikacije u Mom životu da bi pokrenula svoje čitaoce u, kroz i van njenog autobiografskog „ja”. Njena promena autobiografije od narcističke i individualističke do konstruisane prirode kolektivnog pamćenja je namerna reinterpretacija buržoaske istorije autobiografije. Obrt u Mom životu je to kako ona ističe da čak i najnarcisoidniji i samo-privilegujući od svih žanrova ima mogućnosti za spoljašnje povezivanje. Endrjuzov „Trik poverenja“ proširuje rad u Mom životu na rasnu kritiku. U ovom delu nije dozvoljeno da „ja” bude generičko. A svedoku nikad nije dozvoljeno da bude neutralan u ovoj pesmi. On je ismejan i uvek izložen kao povezan sa većim sistemima moći. Trenuci čitalačke povezanosti u Endrjuzovom delu su stoga takođe i momenti gde se od čitalaca zahteva da ispituju sopstvene pripadnosti.
U trećem poglavlju okrećem se delu Harijet Malen. Njeni kasniji radovi – a ovo su oni na koje sam se koncentrisala – okreću se dosetkama, semplovanju, i drugim vrstama igre reči da bi ispitali i izazvali isuviše ograničene konstrukcije rase, etniciteta, klase i roda. Kako njen rad ilustruje, težak i neophodan rad izazivanja ograničenih subjektiviteta takođe zahteva da se izazovu gramatičke strukture i strogi narativi.
U poslednjem poglavlju posmatram Diktat od Tereze Hak Kjung Ča. U Diktatu ona često priča o čitanju. U njenom omiljenom modelu, čitanje ne uključuje jednostavnu identifikaciju niti značenje dodeljeno određenim delima, već takođe ulazi u kreativnu i samo-reflektivnu vezu sa njima. I čitaoci i delo su bitni. Diktat je komplikovano delo. Višejezično je (uglavnom je napisano na nestandardnom engleskom i francuskom jeziku); više je kolažno, nego što je narativno; izrazito je aluzivno; često obmanjuje i laže svoje čitaoce. Moj argument u ovom poglavlju je taj da Ča sledi i prezentuje ne jednostavnu kritiku kolonizacije na nivou sadržaja (veći deo knjige je o kolonizaciji Koreje od strane Japana), već da takođe piše svoje delo tako da dekolonizira čitanje. Njeno delo stavlja pred izazov forme čitanja koja suptilno uklanjaju književnost iz kulturalnih interesa, iz sveta koji je proizvodi i okružuje. Kao što je namera političke dekolonizacije da ukloni dominantne i spolja nametnute ideje i ideologije, tako i Ča želi da ukloni dominantne i spolja nametnute metode čitanja. Zaključujem navodeći razloge za saveze, sugerišući da se interesi čitanja i identiteta koje lociram u ovoj knjizi mogu naći u brojnim delima dvadesetog veka.
(preuzeto i prevedeno iz knjige Juliana Spahr, Everybody's Autonomy- Connective Reading and Collective Identity,The University Of Alabama Press, Tuscaloosa and London, 2001, više o ovoj knjizi na Juliana Spahr, Everybody's Autonomy)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić
Džulijana Spar (Juliana Spahr) je američka pesnikinja, kritičarka i urednica rođena 1966. godine. Predaje na Havajskom univerzitetu. Sa pesnikinjom Dženom Ozman (Jena Osman) uređuje časopis Chain. Objavila je sedam zbirki pesama, a prva od njih, pod nazivom Response (Odgovor) objavljena je u prestižnoj ediciji nagrađenih zbirki – Nacional Poetry Series Award, kao i knjigu teorije Svačija autonomija (Everybody's Autonomy, 2001). Knjige koje je ko-uredila su antologije tekstova Writing from the New Coast: Technique (Pisanje sa nove obale: Tehnika, 1993), A Poetics of Criticism (Poetika kriticizma, 1993), American Women Poets in the 21st Century: Where Lyric Meets Language (Američke pesnikinje u 21. veku: gde se lirika susreće sa jezikom, 2002) i Poetry and Pedagogy: the Challenge of the Contemporary (Poezija i pedagogija: izazov savremenog, 2006).
2 M.F.A. je skraćenica za naučno zvanje Mater of Fine Arts, master lepih umetnosti (prim.prev.)
