Suzan Hau
Recitovanje na Kristalnom moru
Sve muške Kvinsi su sada mrtve, izuzev jedne
Džon Vilrajt „Pokreti za mrtve“
1
Ogroman pravougaoni prostor
smanjen do jednog usamljenog kamena.
Na
njemu ugledah stog sena
impresioniran oblikom
muškarca.
Opkoljeni Kapetan Stork1
sa svojim štapom
u nekakvom besmislenom okršaju.
Dezerteri stižu sa Fort Nesesitija2
Sve nade su nestale.
Noseći belu zastavu primirja, Hau
ode prema vodi.
2
Apostol u belom
stajao je na trotoaru od skerleta
Oko njega
razapeti u dubokom snu
ležali su mračni oblici ratnika.
Bio je okrenut
zureći u široku pustoš
Njegov vapaj uzbune
zaprepastio je svakoga.
3
Ratni savet
u borbenim redovima
nakon opsade.
Trčala sam prema njima
vičući
„Pobeda!“
Noć zatvorena u
korov sa muvama.
Mesec je klizio
između uplakanih žalosnih vrba
i upletenih loza3.
4
Neutralni su skupljali kosti
ili su putovali pešice u pozadini
vičući na nevidljiva vrata
da im se otvore.
Tamo su bili čuvari koji su prilazili
nečujno kao risevi
Uvek sveži otisci stopala u šumi
Zatvorili smo bezdan
a onda odlučno zgazili tlo
nosila sam tvoje ime
kao ogroman štit.
5
Zato što su snovi bili proročanstva
hitri kao divlje mačke
skočili smo na splav od leda.
Deca su počela da plaču od očaja
nosili smo ih na svojim ramenima.
Talas
je odgurnuo naš splav od leda
prema severnoj obali.
Indijanski trag
je vodio kroz šumu i gustiš
Svetlost je pukla po šumi
Neprijateljski grad je
bio na dohvat ruke.
Vrištali smo bojne pokliče
i pojurili unutra.
6
To je bio On
Snaga Nevolje
Sudija Smrti
Ovce na njegovoj desnoj
Koze na njegovoj levoj strani
I svi anđeli.
Ali iz knjiga
na njihovim kolenima unazad su se
šunjali neolitski avanturisti znani samo sebi.
Plamteli od lukavstva
nema igle, ni semena, ni truna toliko malog da se popravi.
Beba sa polomljenim licem leži na lišću
Hanibal – čovek surovog izgleda
žurio je sa svežnjem štapova.
„Ah, ovo je uspeh“, plakao je Predak
i ponudio mi se.
7
Bog je animalna figura
Jasno obezglavljena
On začarava svoj plen
neizvesnim povredama
Vuk ili jadni magarac
samo su ukrali slamu.
O zlovoljna Tišino
Optuži dva štapa zajedno
i pričaj priče o uskrsnuću.
8
Tamo na palubi, dete u njenim rukama
je bilo devojčica koja sam bila pre
Ona je mahala
onda je bacila svoje dete meni
i skočila
Ali je promašila ivicu i vrtela se daleko.
Ostavila sam te u grupi odrasle dece i otišla u potragu
tumarajući peščanim vrhovima snežnim noćima
vičući: „Majko, Oče“
Prestolonaslednik4 je seo da večera prašinu
sam u svom polju pšenice
Jedan ratni krik je srušio Državu.
Mislila sam da smo bili u pravoj zemlji
ali planine su nestale.
Videli smo pet ili šest ljudi koji su bili divljaci
kako nam se približavaju.
Iako je moje pero bilo bušno kao sito
škrabala sam „Ruka, Ruka!“
„Uvo.“ Lajao je Mesec
Veslali smo rukama, daskama i perom
„Slušaj – Ljudi se predaju“
Ne sećam se ostatka ali je bilo prelepo.
Kapetan Snou5 nas je vodio na obalu
„Srešću vas uskoro“ – rekao je
i nestao u magli.
9
Spremali smo pastrmku i grgeč na račvastim štapićima.
Vatra je pucketala u tišini šume
Oblici vatre su se isticali u tami
Drevna stabla sa izraslinama i deformitetima
U mahovinu zarasli klasici – i mršavi žutokljunci
Jaki, slabi, stari, mladi –
Tu i tamo poneka spavačica bi ustala
grejala svoje ruke na vatri
i slušala šapat lišća
ili šum koraka životinja
držala sam moj pištolj-šibicu upaljenu po kiši
10
Držeći se za ruke sa svojom kožom
Hodala sam hladnom obalom
„Golicaj sebe mojim udarcem“
kuckao je sveznalica sat.
Reka je pevala -
„Prozirna tama i duboka moja voda –
dođi i pređi me usamljenu.“
Konačne ruševine ispred nas
odale su dve figure stidljivo ugravirane jedna na drugoj.
11
Sagradila sam kuću
okrenutu ka istoku
nikada se ne usuđujem na zapad
zbor straha od ubistva.
Večnost je svanula.
Usamljeni stražar
ružičastog
i utvrđenog
videla sam jedino
Golgotu
leševa.
12
Iskustvo podučava
nasilnu osvetu
neprijatelj uvek izabere
nad precima
koji plove.
Bili ste mala vojska
nenaoružane dece –
Novorođene bebe
su sedele u šupljini
moga jastuka.
13
Kuća je bila model harmonije.
Deca zamotana kao ježevi
ili položena na leđa.
Lutka je izricala misteriozna proročanstva
„Pristavi čajnik.“
„Ustani i idi kući.“
Sat je oživeo
pitala sam ga šta je jeo.
„Krst dovoljno velik da nas sve žrtvuju“
i tako dalje.
Ćebad stegnuta
u ledenice.
Vežbali smo
putovanja, padove, ronjenja u smetovima.
Sa snežnom cipelom kao lopatom
otvorila sam sat
i tražili smo mir u njegovoj dubini i ličnoj sadašnjosti.
Napolju, svet je vrveo od čarobnjaka.
Preuzeto iz Chanting at the Crystal Sea u Frame Structures Early Poems, 1974 – 1979, (Recitovanje na Kristalnom moru u Strukture rama: Rane pesme, 1974–1979), 1996.
sa engleskog prevela Jelena Milinković
1 U originalu: roda. (Ova i sve napomene koje slede su primedbe prevoditeljke.)
2 Utvrđenje poznato po bici iz 1754. u kojoj su se sukobili Britanci sa Francuzima i Indijancima, i u kojoj je britanska vojska, koju je predvodio Džordž Vašingoton, bila poražena i prinuđena na povlačenje i kapitulaciju.
3 Igra reči i neprevodiva rima between moaning pines/ and tangled vines; pine je bor, to pine je žaliti ili oplakivati.
4 U originalu: Dauphin. Ova reč može pored prestolonaslednika označavati i francusku vladarsku lozu u periodu odigravanja bitke kod Fort Nesesitija.
5 U originalu sneg.
beleška o pesnikinji
Suzan Hau (Susan Howe) je pesniknja irsko-američkog porekla rođena 1937. godine u Bostonu. Danas se smatra jednom od najznačajnijih američkih postmodernih pesnikinja. Njena poezija relativizuje granice istorijskog, esejističkog, lirskog i fikcionalnog, te se svrstava u široko polje avangardnih pesničkih praksi i često određuje kao poezija bliska jezičkoj poeziji, feminističkim poetikama i novom istorizmu. Suzan Hau sebe smešta u ekscentričnu američku tradiciju, i to među pesnike Roberta Dankana, Čarlsa Olsona, Vilijema Karlosa Vilijamsa, Volasa Stivensa, H.D. i Herta Krejna. Odrastala je u puritanskom porodičnom okruženju, pre svega u okruženju oca, koji je bio profesor ustavnog prava na Harvardu i veliki poznavalac puritanske istorije. Puritansko vaspitanje i obrazovanje je okolnost koja ima veliki uticaj na njenu poeziju. Ova pesnikinja svojim poetskim radovima preispituje model i sadržaj američke istorije koju su zastupali puritanski naučnici kao što je bio njen otac i njegovi prijatelji. Ona smatra da je istorija društveno-diskurzivna konstrukcija i istražuje konstitutivnu ulogu koju jezik ima u proizvodnji istorijske istine. Najviše je interesuje rana istorija Severne Amerike i njenih stanovnika, tj. period ratova i migracija, doseljavanja novog stanovništva i naseljavanja divljih prostora. Istoriju rane Amerike posmatra kao deo šire istorije evropskog imperijalizma, prema čemu izgrađuje kritički i politički definisan stav uz pomoć koga izgrađuje sopstveno istorizovano poetsko ja. Preispitujući istorijske priče, Suzan Hau se interesuje za zanemarene, prikrivene, zatamnjene i sporedne istorijske tokove ne želeći da iz tradicije izađe, već da je ponovo opiše. U njenoj poeziji dolazi do ukrštaja novog istorizma i feminizma, zasnovanog na antiesencijalističkom stavu i govoru o isključivanju ne samo ženskog, već svakog drugog. Važan uticaj na poeziju Suzan Hau je ostvario i pesnik Čarsl Olson sa svojom idejom o stranici papira kao jedinici kompozicije, pa ova pesnikinja list papira shvata kao slikarsko platno na kome se tekst raspoređuje po slobodnim principima. Na ovaj način Suzan Hau stvara grafički hibridne tekstove u kojima postoje raznovrsni znaci, gde se grafički smenjuju slova različite veličine i izgleda, gde je tekst ispisan preko teksta. Ovim postupcima zastupa ideju da način pisanja ne prenosi ideje već ih proizvodi, kao i Olsonovu ideju o važnosti ruke koja i grafički konstituiše pesmu čime se vidi događaj pravljenja. Ovakva interesovanja su neodvojiva od činjenice da je Suzan Hau počela kao slikarka i da je uvek bila bliska avangardnim likovnim krugovima. Zahvaljujući preplitanju poezije, filozofije, istorije i politike, Suzan Hau stvara složene i hibridne tekstove zasnovane na intertekstualnosti. Njena interesovanja su proširena i na eksperimentalnu muziku, kao i na izvođenja poezije, tokom kojih svoje tekstove izgovara na specifičan način, čime naglašava materijalnu prirodu jezika.
Suzan Hau je počela da objavljuje 70-ih godina XX veka, a neke od njenih najznačajnijih knjiga su knjige poezije Pythagorean Silence (Pitagorejska tišina, 1982), Articulation of Sound Forms in Time (Artikulacija zvukovnih formi u vremenu, 1987), Frame Structures Early Poems, 1974 – 1979 (Strukture rama: Rane pesme, 1974 – 1979, 1996), kao i esejistička knjiga My Emily Dickinson (Moja Emili Dikinskon, 1985).
Poema koju ovde objavljujemo je prvobitno objavljena 1975. godine, a kasnije je uključena u knjigu izabranih pesama Frame Structures. Ova rana poema Suzan Hau pokazuje njenu okrenutost istorijskom kroz koje se definiše pesnički identitet. U pozadini bitke na Fort Nesesitiju odigrane sredinom XVIII veka, u kojoj su se sukobili Britanci sa Francuzima i Indijancima, Suzan Hau priča o prelasku lirskog ja iz divljeg, neomeđenog i spoljašnjeg prostora u pitomo, definisano i unutrašnje, iz prostora vremenski neodređenog u vremenski definisano. Istorijskim referencama, religijskim i mitološkim aluzijama kroz narativnost, eliptičnost i svedenost izraza Hau daje viziju događaja nakon bitke koja je na granici sna i jave, istorijskog i magijsko-arhetipskog.
Jelena Milinković
