ŽAN-PJER FAJ
(Jean-Pierre Faye)
Žan-Pjer Faj (1925) je jedan od najvećih živih francuskih pesnika i filozofa. Zajedno je sa grupom semiotičara osnovao 1960. poznatu grupu i istoimeni časopis kritičko-filozofske orijentacije Tel Quel. Nakon oštrog razlaza sa Filipom Solersom, Faj 1968. osniva legendarni časopis Change („Promena“) koji postavlja za zadatak istraživanje novih vrednosti u književnosti gde se u fokus stavlja sam proces pisanja. Za razliku od Tel Quel, Žan-Pjer Faj je nastojao da novoj reviji podari multikulturni profil najboljeg komparatističkog pristupa. Kada je Change prestao da izlazi (1980), Faj je pokrenuo interdisciplinarni Centar za Poeziju i Filozofiju, takođe međunarodne orijentacije, gde se i našoj savremenoj poeziji poklanja velika pažnja. U svom književnom radu, individualnom i grupnom, ovaj levo orijentisani mislilac uvek naglašava internacionalnu i globalnu odrednicu, umesto one lokalne i nacionalne. Kao predavač humanističke i pluralističke orijentacije, Faj predaje na pariskom Univerzitetu za Evropska Istraživanja gde ohrabruje multidisciplinarni razvoj filozofije i poezije. U najpoznatija njegova dela ubrajaju se knjiga o pogubnoj upotrebi jezika u eposi nacizma, Totalitarni jezici (1972), kao i meditacije o Fridrihu Ničeu (Niče i Salome, 2000; Pravi Niče: rat ratu, 1998).
Prevodi Fajovih pesama predstavljaju za pesnika-prevodioca izuzetno veliki izazov. Čin prevođenja Fajeve poezije predstavlja opasnost, čak zaludan posao za osobu koja i sama nije pesnik i koja ne ponire u najmetaforičnije tkanje jezika. Složen poetski izraz ovog pesnika-filozofa često porede sa Malarmeovim, jer je zgusnut i ujedno rasparčan, semantički dvosmislen. Početkom 2001, Faj mi je poklonio zbirku pesama, ili bolje, dugu poemu „Nađeni rat“ za utehu, uz reči: „Znao sam da Vam je bilo teško da je sami napišete – uradio sam to za Vas jer znam koliko Vas sve to boli.“ Reč je, naravno, o događajima koji su se gomilali u našoj zemlji početkom devedesetih, a za koje je Faj znao da ih neću moći zabeležiti. Svejedno, prevodeći njegovu poemu, ja sam, kao i svi prevodioci-pesnici, proživela i dopisala sopstvenu. Ona je napisana za sve one koji su zauvek nestali i koji neće moći da je pročitaju.
Izbor iz objavljenih knjiga poezije: Le livre de Lioube (1992), Guerre trouvée (1995), Le livre du vrai: événement violence (1998), Une fois Justune (2000), Maison à deux genoux (2006), Herbe folle, herbe hors d'elle (2006/2007) Éclat Rançon (2007), Comme en remontant un fleuve (izbor iz poezije, 2010).
Nađeni rat
2.3
rat je nađen u rukopisu
istorije precrtanog smisla, iza
bajkovitih aristokratija, rajnskih podanika, guaranijskih indijanaca
. i sjajnih fragmenata odranog sveta
koji su plen nekolicine malih zaostalih kukavica
i pustinja koje svetle
. drevnih pobuna i porušenih stepenica
2.5
glavna zamisao ne postoji ili je barem
mi ne vidimo, kod bezmernog pesnika
živog Mefistofelovog učenika i posednika
. one plave Margarite. nekoliko puta
su ga proglasili mrtvim. zanemarili taj mali detalj
beskrajni elan sa divotama
. na prodaji su tela. poetika
linije. sve je tu istovremeno
glava i rep. ali kakav ciklus kakav broj
. na njih upućuje. menja
sudbine naše
2.6
bombardovati , ili ne bombardovati. nestašica hleba nestašica
mleka i primarnih
materijala – ali nasilje nije
. jedino činjenica rata, već i
cene, i gladi. u hangaru
broj jedan u bazi Aviano
. scenografiji neophodnog rata
i efikasnom zaključku, suprostavlja se
činjenica da moram da uzmem u obzir
. stvarni teren. ni smrt ni život nisu
direktna referenca
već Majdino dete koje je mrtvo
. naprosto udavljeno usled nepažnje u jednom bazenu
u Sinaminsonu, nakon bega negde
izvan Banja Luke. jedan deo
. planine igman je u šapi
gojaznog tigra. sravnjena sela
u okolini Gornjeg Vakufa, i ona sama
. sravnjuju namirnice za život
2.7
stvari koje razaraju. dete nosi oko vrata
amulet kalibra od dvanaest i osam
milimetara. ušao je u prostor između oka i mozga
. ostao tu u vremenu od septembra do avgusta. iščitavajući
telo, oko i mozak, njegove oslikane
plaže, poznatu iluminaciju
. naručenu od strane satanskog doktora
stvari u sredini gomile gvožđa
koje je ušlo u ljudsko meso
. sve dok kožu ne osvetli život
i prva bol posle nekroze
– na prodaji je užasna smrt
. za vernike, na sedmom spratu
bolnice pre no što će se pridružiti
svojoj verenici Remji, izvan
.crvenog blata. ili crnog
2.8
gde je drugi
izgubljen. gde je
druga nestala. pobune
. drevne kuvaju se u sredini
carstva, po predsedničkim
stolicama jedan mali ravni svet
. i bled. iako prepun krvi!
igraju karte
u pozadini konkavnog: ogledala
. igraju do same ivice dna
već naprslog stakla
u trenu prepuklog
. učestala istrebljenja
i letnja očajanja
napojena s jedne strane vinom
. a sa druge, suvom vodom
prevod sa francuskog i beleška: Nina Živančević
Audio-snimak
Jean-Pierre Faye, Maison à deux genoux
© cipM – centre international de poésie Marseille
