FILIP ANDRE RENO
(Philippe André Raynaud)

 

Pesnik mlađe generacije koji objavljuje intenzivno od 1975. (Poing d’orgue, u izdanju Gija Šambelana), sve do danas (Innombrables, parmi les minuscules, Paris, L’Harmattan, 2009). Poetski tekstovi  mu se pojavljuju u najuglednijim publikacijama u Kanadi (Trois), Švajcarskoj (Ecriture), i Francuskoj (Casse, Encres vagabondes, Le Guépard, Epistoles, Inédit, Sapriphage, Décharge etc.).



Tekstovi

 

1)

Život lansiran iz trenutka u trenutno

Vodopad
njegova harfa
Istok
njegova voda

Njegovom unutrašnjošću
korača prozirnost


Brojevi ne razlažu sadašnjost, oni je smanjuju. Pogled, koji se sužava pred tolikim
isečenim šumama. U megalopolisu, između dve suše, smog nam postavlja drevno pitanje:
Gde se nalazi noć u trenutku kada nestaje dnevna svetlost ?


2)

Budi se dan
u kojem stene gube svoje senke
u kojem pragovi spoznavaju odlaske
grana, piljevina,
piljevina, pepeo

u kojem se svako
prepušta danu
stvara se iznova izmrvljeni kristal, peščani ili tvrdi, nervno tkivo zore

Sve tiše odbijanje talasa
talasi pri stvaranju sveta


Prečke se slamaju, šarke više ne drže, hladna vrata posustaju. Ušunjala se zora, gotovo neprimetna, u prvom zraku koji oko odbija, ako se oslobodi ogledalâ. Ili pada, taj drevni prozirni teret, u reku.


3)

Izletelo iz nepregleda
prisustvo govori polučujno

izvađeno iz senke
donekle obećano

stapa se u prizmi

otkriva se tu

rasprostire se

lice rasuto u nepreglednom


Pesma se ne čuje više u polupustinji. Imena više nisu prepoznatljiva. Oseka utabava gaz preko gaza. Jedino neprijatni zvuk konopca koji treba savladati i zima i dalje izjeda tamo gde je boravila tanka svetlost.

 

prevod sa francuskog i beleška: Nina Živančević