Siniša Tucić

 
Drugačije slažem komadiće svog tela

 

Šuma četinara

Militantni avangardisti napuštaju XX vek,
Sa šlemovima na glavama marširaju u dubokim cokulama
Pre toga su pojeli hamburger u MekDonaldsu
I preživeli pogodak tomahavka.

Pesnici napuštaju poeziju
Jezik je dezintegrisan
U modi je neorealizam
Projektovan na belom platnu
Amfiteatra medicinskog fakulteta.

Pustite me da se odmaram
U šumi četinara
I mirišem kutiju šibica u planinskoj brvnari
Buka se čuje u šumi
Avangardisti su preživeli
A nisu dovoljno daleko pobegli.

Nije ostalo ništa
U stomaku je goveđe meso
Razrušeni restoran
I krater u dubini

Ne znam izlaz iz šume,
A želeo bih da budem vođa
U šumi se račvaju putići
A jezik je dezintegrisan
Iz šume nema izlaska
Neumesno je preživeti
A još je neumesnije
Pojaviti se pred publikom.

Vojska je odmarširala
Slika pakla je nejasna
Buka se više ne čuje
U stomaku goveđe meso.
Pustite me da odmaram
U šumi četinara
I da zapalim brvnaru
Sa jednom kutijom šibica.

 

Kolona

Da sam znao da će mašina ujedati ljude,
otišao bih u šumu,
i ne bih gledao na zapad
i pevao u urbanoj koloni.

Pacovi grickaju ostatke salame
Na đubrištu,
Iza hipermarketa
A svinje šire zarazu.

Da li verovati društvu?
Ili poslušati Rusoa?
Zamisliti devojku,
koja šeta parkom
čitala je Ostera, Tolkina, Murakamija...

Žene idu u biblioteku,
muškarci su odustali od svega.

Ako je pozornica stejdž
Svi se lomimo na sceni
Po popločanim behatonima
U urbanizovanim parkovima
Još uvek opstaje kolona
Okrenuta prema zapadu.

Muškarci odustaju od svega
Žene rehabilituju kanon
Kolona je sve manja i manja,
A svinje šire zarazu.

 

Bulevar Evrope

I onda sam krenuo
Bulevarom Evrope
Prema nečemu, prema severu.

Nisam se plašio nepovoljnog vetra,
Antene su mirovale na ravnim krovovima zgrada.

To je bio dobar znak.

U zgradama stanovi.
Pored bulevara
Kuhinje, sobe, kupatila, predsoblja, terase,
Vrata, prozori, stolice, stolovi,
Kreveti, slike, ormani, tepisi.

Trebalo je nekuda pobeći.

Žabe su mirovale u travi
Krenuo sam prema nečem divljem,
Prema selu,
Prema severu.

Pokraj bulevara,
Šuma je zloupotrebljena
Ekranskim prostorom.   
Izmasakrirana granatama iz prošlog rata.

Nisam se molio,
Glasno sam disao,
Sobu sam ostavio,
I kuhinju, i predsoblje, i kupatilo,
Prevrnute stolice,
Uništene stolove.
Slike, koje više nisu postojale.

Znao sam da moram nekuda stići,
a svet mi je polako izmicao pod nogama.

 

The End

Da li je još uvek moguće publikovati
zapečećenu sobu
iz koje više ne odjekuje
egzistencijalistička praznina?

To je ta soba.
U njoj više ne leži čovek
okupan u mlazu krvi
nema ni avangarde
iako su  primerci  Svetokreta
pobacani po parketu
a personalni računar u uglu
osmišljva strategiju
proračunava strukturu ekspedicije
koja će osvojiti severni pol.

Sve je tu,
ali čoveka nema.
Ostao je samo
loše osmišljeni manifest
i nekoliko zaboravljenih slova,
a znakovi interpunkcije
nikada neće igrati kolo
na zelenoj livadi.

Publikacija je zatvorena,
zapečaćena.
Ekspedicija neuverljiva.

THE END.

 

Virtuelna askeza
pisano 2000-te

Virtuelni asketa živi u gradu.
Posmatra zgrade koje nisu zgrade
autobusi kao vetrenjače
konture grada naziru se
kroz viskoznu tečnost koja curi
iz asketskog oka.
Virtuelni asketa u virtuelnom asketskom tripu
svaki dan virtuelno utripovan u ulice grada.
Asketa jede pasulj i grašak
prolazi kroz parkove
pešačke prelaze
galerija saobraćajnih znakova
ulica je opsena
grad je virtuelan
i sve se u njemu sporo kreće
i panteizam
znakovi, crtice, reze...
Panteizam
fašizam
grad još dugo može biti virtuelan
asketa sprovodi praksu
virtuelnu katarzu ulicama grada
stiska zube
prolazi pored breze
ubeđen da živi
autentičnu askezu.
Nekoliko godina nije izašao iz grada,
ali još uvek ne shvata
suštinu sopstvenog  položaja u njemu

 

Razbibriga

Još uvek smo osuđeni
da živimo u zgradama
između šest kula,
iako je XXI vek.
Zgrade su pristojne,
i u njima žive pristojni ljudi,
sa pristojnim knjigama,
na pristojnim policama.
Još uvek smo osuđeni
na male stambene površine,
iako su naši roditelji,
dizali anarhističke revolucije.
Još uvek smo nesrećni,
dišemo isti vazduh
trunemo
u pokretljivom nekretanju.
Čitamo časopise,
temate iz prošlog veka,
sve je to samo pusta zabava,
razbibriga za dosadna nedeljna popodneva,
psihogeografija i situacionistički manifesti
sve je to naša privatna stvar.
Još uvek smo osuđeni na pristojne knjige,
pristojne stanove i pristojne ljude,
Vere Pavladojske i Hazarske rečnike.
Dišemo isti vazduh, pijemo istu vodu
gledamo isto sunce, jedemo istu zemlju.
GUTAMO ISTU SPERMU!
Još uvek smo osuđeni
da živimo u zgradama
između šest kula
i sve je samo razbibriga,
zabava za dosadna nedeljna popodneva.

 

Prazna livada

Možda će zaspati na livadi
Na praznom brisanom prostoru
U 21. veku
I neće moći da rekonstruiše
Makete svojih snova.

Maketa stoji u njegovoj sobi
U pamučnom zaštićenom prostoru
Izostala je šivaća mašina
U niši na zidu
Visilo je bioskopsko platno
A super-osmica je projektovala male slike
Nekadašnjih snova, nekadašnjih života.

Nacrtana je ulica
Najduža ulica
Simpatična maketa.

Likovi od plastelina
Hodali su ulicom
U zelenim pantalonama
Sa šeširima na glavama
I pištoljima u rukama.

Znao je da će sanjati
I preživeti najdužu ulicu na svetu.
Čitava rekonstrukcija je predodređena
Ali on je sve zaboravio.

Ostala je samo prazna livada.

 

Nasred puta

Nasred puta izbušena rupa u asfaltu.
Unutar rupe moje telo
Rasparčano na komadiće,
Kvadratiće i trouglove.

Gledam u rupu,
Gledam svoje telo
Kanalizacione cevi
Obložene sunđerom.

Prekomponujem odnose
Drugačije slažem komadiće svog tela
Dižem glavu gore
Uočavam zgrade.

Pijem vodu koja kaplje iz oblaka
Oblak se širi nebom.
Iznad oblaka rupa
Iznad oblaka sunđer
Iznad oblaka moje telo.

Oblizujem usnu jezikom
Sam sam na ovom svetu.
Kad će sve to proći
Kad će sve to proći..

 

Siniša Tucić je rođen 1978. godine u Novom Sadu. Pesnik, esejista i multimedijalni umetnik. Objavio je tri zbirke poezije: Betonska koma (1996), Krvava sisa (2001) i Nove domovine (2007). Jedan je od priređivača zbornika nove novosadske poezije Nešto je u igri (2008). Sarađivao je u časopisima: Tisa, Ovdje, Transkatalog, Simposion, Nezavisni, Danas, Stanje stvari i Polja. Bavio se scenskim izvođenjem u Kamernom pozorištu muzike – Ogledalo. Živi i radi u Novom Sadu.