Bojan Savić Ostojić
PREMOSTITI SISTEM
(Marjan Čakarević, Sistem, Gradac K, Čačak, 2011)
Ja je i ta volja za Ja
Radomir Konstantinović, Pentagram
Motiv konstituisanja individualne egzistencije za nas je najinteresantniji aspekt speva Sistem. Mogućnost Jednog kao jedinstvenog, ali u okviru zatvorenog, zaokruženog Nula sistema, koji svoje činioce, ravnomerne i ravnopravne fraktale, određuje kao jednake, i samim tim iz celine neizuzimljive. Jedinstvo sistema, još više time što se izjašnjava kao organsko, suprotstavlja se jedinstvenosti svakog od elemenata koji mu pripadaju, opire se njihovoj pojedinačnoj izolaciji, a iznad svega funkcionisanju izvan (originalnog) sistema, mogućnosti da se faktor pretvori u „tvoračku subjektivnost“, Ja. Strategija kojom se diskurs sistema suprotstavlja individualnosti elementa jeste naglašavanje ideje pripadanja.
Uvek celina pripadnost
sebegranica
moje ili sve isto Sistem, 8
Sve – ono što se može nazvati, smatrati svim – u stvari je „isto“, organski jednako, poteklo od jednog roda: sve je svoje. Sledstveno toj hegemoniji svojine, Drugo, „ne-moje“, tuđe, ne postoji. Mogućnost da bilo koji od konstituenata Nula sistema prestupi preko njenih granica sistematski je neprihvatljiva. Element ne može sebe odrediti kao van-sistemsku individuu, kao samo-pojedinca: on je sistemov fraktal, sinegdoha celokupnog sistema. Ukoliko poželi da se izopšti iz rodnog, svog sistema, on jedinu svoju vrednost, validnost – funkcionalnost – može steći samo u nekom drugom sistemu, a nikako kao samostalni subjekt, kao hipotetično, savršeno izopšteno Ja.
Jedinka se u okviru prvog segmenta speva („Nula“) javlja isključivo u obliku povratne zamenice sebe/se, aglutinativno prilepljene za glagole (meni je neposredno pripisana funkcija). Ona postoji u okviru sistema samo kao funkcionalni element, nevidljiv u masi činilaca. Ideju neprikosnovenosti ustrojstva pojačavaju primese administrativnog i pravnog diskursa koje Čakarević promišljeno rabi sa izvesnom dozom ironije. U skladu s neosporivošću sistema, „sebeprevazilaženje“ na koje se činioci (fraktali) sistematski hrabre, nije nikakva vrsta usavršavanja sebe, u cilju potvrđivanja svoje individualnosti; već izraz sistematskog nastojanja da neprekidno raste funkcionalnost činilaca; imperativ nenarušive lojalnosti, u cilju širenja sistema. Ovaj termin-kovanica bi se, po značaju za jedinku, mogao izjednačiti sa
„sebezaboravljanjem“ 17, ili sa još upečatljivijim neologizmom „sebeono“, postvarivanjem sebe. Da bi postala što korisnija Sistemu, jedinki mora sistematski da se uskraćuje mogućnost da razmatra i sledi svoje mogućnosti. Na taj će način, sistematskim usmeravanjem njenih mogućnosti ka ciljevima Sistema, jedinka biti usavršena pokretom samo-potiranja.
Ono što navodi činioca da posumnja u svoje verovanje Nula sistemu – ali ne da se zaveri, jer on u sticanju svoje individualnosti mora ostati usamljen – jeste zatvorenost sistema. Ali ta zatvorenost će u mnogome determinisati i njegovu pobunu. Bilo nam je veoma zanimljivo uporedo čitati genezu Ja iz „Nule sistema“u Sistemu Marjana Čakarevića i genezu motiva „izgrednika“ u Filosofiji palanke Radomira Konstantinovića. „Izgrednikom“ se naziva činilac koji rešava da se suprotstavi nesumnjivoj datosti sveta tako što traži prostor za mogućnost „osećajnosti“. Ova dva entiteta, svet i Ja, imaju isti odnos kao stvarno (dato) i moguće (beskrajno). Činilac sistema prebiva u indikativu i konačnom, nepromenljivom ustrojstvu, u čijem okviru je savršeno podređen samoodržavanju sebi nadstavljenog, a nedostupnog entiteta. Međutim, ukoliko taj činilac poželi da se afirmiše kao Ja, kao usprotivljen sistemu, a sledeći svoj san o samostalnosti – i on će, hteo ne hteo, svoje Ja urediti po uzoru na sistem kojeg se odrekao. Činilac koji je napustio Sistem tražeći mesto za mogućnost, upravo će, čim se osamostali, da se posveti realizaciji te mogućnosti, i samim tim, stvori novi sistem, „novu nulu“.
U asimetričnom ritmu numerička buka |
Pokušaj slavljenja osećajnosti kao jedinoga sveta vodi, ovde, neizbežno, ovom idealu sveta kao jedine stvarnosti; put ka tom svetu kao jedinoj stvarnosti vodi od njegovog potpunog poricanja kao slepo-materijalnog, bezosećajnog, i tim poricanjem ga stvara kao jedino stvaran, u strahu pojedinačnosti od sebe same [...] Filosofija palanke, 70 |
Ideo-logika Sistema bi se mogla sintetizovati kao ukidanje „mogućnosti“. Naslovi pesama upućuju na transpoziciju administrativnog diskursa adekvatnu ovoj tendenciji: „Planer. Strateg“; „Kontrolor“; „Distributer“. Sistem, u obliku svojih nadzornika, ne bdi nad nezavisnim evolucijama svojih činilaca: on zahteva njihovu neprekidnu korisnost, stepen pridržavanja „sistemskim datostima“. Drugi čin speva („Delovanje“) donosi program aparature borbe protiv mogućnosti, glavne subverzivne moći protiv Sistema, ukoliko bi se otrgla njegovom nadzoru. Mogućnosti koje bi odvele podeli Sistema najefikasnije će se opstruirati tako što će se svaka realizovati, postvariti, pre nego što postane želja jedinke, u okviru samog Sistema. Apsolutno dosledna, Nula se ovde najupečatljivije prikazuje kao slika stanja, kao statična tačka suprotstavljena svakom procesu, kretanju, otvaranju. „Delovanje“ Nule jeste „stvaranje tačaka“, zatvaranje. Uvidi li se kakav god potencijal, razmatraće se isključivo kao unapred zatvoren, „investiran“, realizovan – učinjen funkcionalnim u okviru Nule. Svaki potencijal kojem činilac može da se podvrgne unapred je poznat od strane nule, i ne samo poznat, već disciplinovan, „preusmeren“, „pozicioniran“ u nulu.
Imajući u vidu ovu težnju Nule za opisivanjem kruga, postizanjem kraja i time obustavljanjem svakog (pa i svog) delovanja,pročitajmo sinoptički kako se u izvodu iz „Delovanja“ (u „Nuli“) i u Filosofiji palanke posmatra odnos sveta prema otvorenom, odnosno mogućem:
Manevrisanje prostornim potencijalima Prepoznavati situaciona težišta U ekspanziji sistemske mase demonstrirati nulu Sistem, 23
|
Sve što je beskrajno (otvoreno) za svet zatvorenog duha, jeste ne-stvarno. Stvarnost je stvarnost kraja. Ona je jedna kontinualna stvarnost, kao neprestano i dosledno napredovanje, ispunjavanje ovog kraja. (...) Diskontinuiranost je nespojiva sa ovim duhom, onako kako je sa njim nespojiva smrt, ili, uopšte i svaka otvorenost kao problematičnost kontinuiteta, pa samim tim i stvarnosti koja se „drži“ ovim kontinuitetom između jasno naznačenih krajeva. Filosofija palanke, 73 |
„Sebeusavršavanje“ se može pročitati i kao svršavanje-sebe, svršavanje sa sobom, za koje bi, iz pozicije Sistema, bilo najidealnije da se okonča impersonalizacijom, da činilac ne postane Ja, već „ono“. Svako napredovanje činilaca je predodređeno „jasno definisanim“ spoljnim mehanizmima „sebeusavršavanja/ samoposmatranja“. Sve naslućene otvorivosti Sistema su mehanizmima skrajnute, popunjene do vrha („Igra se luta/ samo do ivica nule“25). Momenat „samoposmatranja“ pokazuje nam da u sebeostvarenju (koje je sebeporicanje) aktivno učestvuje i sam činilac. Usavršavajući se „na masovnim slobodnim treninzima“, on usavršava svoju korisnost sistemu, zadovoljava dodeljenu ulogu; ali isto tako, sam sebi zabranjuje, autocenzorski, prestup preko granica Sistema.
Savršeno ustrojstvo Nule neće biti urušeno identifikacijom („postizanjem identiteta“) jedinke, njenim samo-prepoznavanjem. Sistem će biti uništen sopstvenim odbijanjem da prizna koegzistenciju stvarnog (zatvorenog) i potencijalnog (otvorenog). Nedopuštena potencijalnost, mogućnost mogućnosti, ostrviće se na prostor-vreme, ideologiju završenosti Nule i izazvati „krizu“. Sredstva njene reforme će biti sredstva pervertiranja svršenog, konačnog, procesi otvaranja, odgađanja: „pseudospacijali/intertemporalni vakuumi“; afirmacija konjunktiva, nasuprot nultom, konačnom i ukonačujućem indikativu. Afirmacijom konstantne disfunkcionalnosti i disharmonije, unošenjem krize u Sistem, koje vrši „mogućnost boljeg“ („optokondicional“) doći će do – gotovo potpuno spoljašnjeg – stvaranja posebnog entiteta: Jednog. Konstatujući prisustvo elasticiteta varijabile u svojim strukturama, sistem će automatski izvršiti kontrareformaciju, a-nuliranje, zatvaranje svega ponovo-otvorenog.
Sabiti otvorenu liniju
do prihvatljive nule 30
Ipak, odmetanje jedinke od Nule – sam čin izgredništva – neće doneti nikakvu potvrdu njene individualnosti. Takva, oteta jedinka, i dalje je u sebi rascepljena, dividualna, između svog željenog integriteta i pripadanja (sistemu, i dalje). I otrgnuta, jedinka nosi pečat celine od koje je odeljena; odeljivanjem više potvrđuje napuštenu celinu nego sebe-celinu ka kojoj stremi. Otvorena nakon odmetanja, ranjiva, jedinka ima samo postidentitet: može se odrediti samo kao odeljena, još ne kao svoja. Još nespremna na prihvatanje svoje otvorenosti i nesistematičnosti, sama, patetično prepuštena sebi, jedinka će konzervativno nastojati da tu otvorenost (prazninu) ispuni, da se zatvori: sistematizuje. Koliko god pobunjena protiv bivšeg sistema, ona se neće odreći njegove sistematičnosti u korist nekakve, još nespoznate, nerazaznatljive pojedinačnosti. Ona samu sebe i dalje može pojmiti samo upućivanjem na režim iz kog se izopštila. Njoj je nemoguće – nije reč o nedostatku smelosti – da sebe odredi sobom, svojim Ja u nastajanju.
ova sloboda koja nije sloboda za nešto već [...] samo sloboda od nečega, istovremeno čuva ono što poriče, tako da se sadržaj toga što ona poriče, javlja i nastavlja dalje kroz nju Filosofija palanke,60
Da bi jedinka prerasla u Ja, da bi savladala limb svoje još-ne-egzistencije, i pronašla smisao te otvorenosti zbog koje sada (još uvek u temporalnosti sistema) strepi – da bi, naposletku, sebe prepoznala, potreban joj je Drugi. Drugi kao zasebni entitet, nesvodiv na Ja, s kojim se Ja ne može poistovetiti, neobuhvatljiv Mnome; entitet za kojeg me vezuje samo želja – nezatvoriva i nezadovoljiva, čisto-potentna sila, koju ni sistematizovano Ja ne može preusmeriti, reifikovati u „sebeono“ Sistem, 19.
Otkriće te želje za Drugim, nepoznatim, imunim na obradu sistema, omogućiće jedinki da prepozna sebe. Štaviše, pozivanjem na tu beskonačnu potencijalnost odnošenja s drugim – etike, ljubavi – otkriće Drugog omogućiće jedinki da se beskonačno prepoznaje, prevazišavši individualnost samo-svog-Ja, premostivši sistem.
lektire
Marjan Čakarević, Sistem, Gradac K, Čačak, 2011.
Radomir Konstantinović, Pentagram, beleške iz hotelske sobe, Nolit, Beograd, 1984.
Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, Otkrovenje, Beograd, 2010.
Emmanuel Levinas, Totalité et Infini, Martinus Nijhoff, Le Haye, 1971.
