Vladimir Stojnić
U LAVIRINTU SPEKTAKLA
(Ognjen Petrović, Kečevi & osmice, Studentski kulturni centar Kragujevac, 2011)
Ognjen Petrović je u bibliografskom smislu neobičan autor na mlađoj srpskoj pesničkoj sceni. Do svoje tridesete godine nije objavljivao poeziju u referentnim književnim časopisima, niti je štampao pesničku knjigu, a onda je u godini koju obeležava izdavačka kriza za mlade pesnike u Srbiji, objavio čak dve zbirke: Prekidi prenosa (Šumadijske metafore, Mladenovac, 2011) i nekoliko meseci kasnije Kečevi & osmice (SKC Kragujevac, 2011). Pa ipak, pomenuta kriza izdavaštva zaobišla je Ognjena Petrovića jer je knjige objavio u posebnim edicijama od kojih je jedna festivalska, a druga namenjena isključivo autorima prve knjige. Reč je dakle o tematskim publikacijama koje se štampaju svake godine i koje su, preko matičnih institucija kao izdavača, budžetski finansirane. Sa druge strane, mlađi autori koji su već objavili prvu knjigu i koji opravdano izbegavaju takmičarske pesničke manifestacije, tokom poslednje dve godine prepušteni su tržištu koje sačinjavaju sa jedne strane takozvani etablirani izdavači koji prezentuju poeziju takozvanih etabliranih pesnika, i sa druge strane manji izdavači kod kojih nije moguće objaviti bez snošenja troškova štampe. U jednom takvom oskudnom poetskom ambijentu opstojava veoma bogata i živa pesnička scena mladih autora kojoj se ove godine sa dva pesnička rukopisa priključuje i Ognjen Petrović. Predmet ovog teksta u daljem delu biće analiza druge Petrovićeve knjige, Kečevi & osmice, kao pesnički profilisanije i reprezentativnije za poetiku ovog pesnika nego što je to slučaj sa prvom knjigom, Prekidi prenosa.
Tematska osnova knjige pesama Kečevi & osmice je teatralizacija svakodnevice lirskog subjekta u okviru koje pojavni svet biva najpre fragmentisan, a potom iznova montiran kako bi odgovarao fenomenu spektakla. Prostori stanova, motelskih soba, supermarketa i barova, kao lokacijska žarišta knjige postaju prostori pozorišne scene slika, ispunjeni filmičnim kadriranjem reminiscencija, depatetizovanih ispovednih tonova i deskripcija. Prisutno odvajanje predmetnosti i njene reprezentacije u poeziji Ognjena Petrovića nema ishodište u jezičkim apstrakcijama ili u stvaranju specifičnog i
netransparentnog poetskog modela u samom jeziku. U skladu sa onim što je francuski teoretičar Gi Debor (Guy Debord) definisao u knjizi Društvo spektakla, spektakl nije samo obmana stvorena odvajanjem predstave od predmeta, već je sasvim materijalizovan pogled na svet koji polazi od zatečenih izbora, naknadno im dajući obeležja spektakla, stvarajući apstrakcije i tautologije u represivne svrhe. Tako i poezija ispisana u zbirci Kečevi & osmice polazi od jezika kao zatečenog izbora, koristeći ga u prepisanoj, narativnoj funkciji. Međutim, narativni jezik Petrovićeve poezije nipošto ne predstavlja jedinstvo i linearnost iskaza lirskog subjekta, jer je ta naracija fragmentarna, režirana očuđenim situacionim kombinacijama i vremensko-prostornim izmeštanjem glasa koji nam saopštava pesme. Mimetika prisutna u pesničkom tekstu ove knjige kruni se na sintaksičkom nivou, kroz specifično grupisanje stvarnosnih situacija, a ne na leksičkom nivou, kroz subverziju u jeziku na nivou reči. Navedene mimetičke celine od kojih je sačinjen svet lirskog subjekta, a koje su prvobitno prepoznate kao stvarnost, često otkrivaju svoju prirodu simulakruma, i to najparadigmatičnije kroz stihove pesme Pred nastupajuću noćnu tišinu, u poetičkom smislu možda i centralne pesme u zbirci: u gluvo doba ruše se montažne kulise,/pravougaonik crkve,/kvadrat banke,/piramida supermarketa,/golom ledinom voda valja najlonske kese,/plastiku,/sitan šljunak, farbu/spira uglačane skelete pasa,//u ispražnjenom kvartu/vene sveže zasađena bodljikava žica…
Knjiga pesama Kečevi & osmice u celini je ispisana u prvom licu jednine lirskog subjekta koji formira svoje iskustvo u odnosu prema prenaglašenoj, prezasićenoj i često grotesknoj pojavnosti savremenog trenutka. Spektakl, kao amblem zavodljivosti i ispravnosti vladajućeg sistema, odnosno kao nosilac pozitivnog predznaka pojavnosti, nužno stvara negativni odgovor u svetu lirskog subjekta, pustošeći ga i stvarajući prostor kojim dominira, u savremenoj poeziji toliko rabljena, postapokaliptična ikonografija. Ova ikonografija ponekad zadobija metafizičke obrise kao u stihovima pesme Kad mašina smrti odbije poslušnost: Motelski kreveti škripe,/mrak se uvlači pod pokrivače,/kožu, ulazi u krvotok… U takvom okruženju koje je prepuno sprava za introspekciju i u kojem je za pojavu i prisustvo drugog dovoljno pritisnuti dugme, lirski subjekat ostvaruje niz ambivalentnih odnosa prema realitetu koji mu je zadat, ali koji je istovremeno i konstruisan sa njegove strane. Na taj način, upravo konstrukcijom, lirski subjekat se aktivno uključuje u proces proizvodnje spektakla. Zahvaljujući tome, poezija Ognjena Petrovića na najbolji način izneverava očekivanja o kliširanom anti-heroju, polu-uspešnom, ili neuspešnom borcu protiv konzumentskog sveta, što je jedno od istrošenih opštih mesta savremene poezije. Patetika takve pozicije je izbegnuta dvosmislenim odnosom lirskog subjekta koji je, iako inicijalno usprotivljen, i sam zaražen društvom spektakla, i kao takav postaje delimično i proizvođač istog, na sopstvenom mikroplanu. Represija koja je cilj implementacije spektakla i pristanak na nju iskazuju se, na primer u stihovima pesme Njeni tamni ožiljci plutaju na koži: prihvatam spremno/poklonjeno zrno mudrosti/ da sve što se dešava/treba prihvatiti kao neminovnost… Već pomenuto prisustvo zatvorenih prostora u knjizi, kao prostora otuđenja i kontemplacije je kontinuirano i provlači se kroz celu zbirku. Kontemplacija posmatrača spektakla, prema Deboru, odvija se tako da što više on pokušava da ga shvati, manje živi, a što se više poistovećuje sa vladajućom predstavom o potrebi, sve manje razume vlastiti život i vlastite želje. O tome svedoče već stihovi uvodne pesme Kroz odsanjani pejzaž: plivam još dublje,/pravo do gareži piktograma/u kojima prepoznajem svoje maske, ili pesme Iznuđena partija: koliko mogu da istrajavam/u iznuđenoj partiji/sa samim sobom,/sa sopstvenim neumećem da razumem/stvarnost,//kako se ovo dogodilo,//planete se sudaraju,/eletricitet se prazni iz jesenjeg neba,/auditorijum aplaudira,/okolni kvartovi se ruše…
Pored konstantnog prisustva zatvorenih prostora, knjigu dodatno premrežavaju i ponavljanja drugih motiva i postupaka, kao što su motivi savremenog filma i muzike, odnosno pop kulture uopšte, fetišizacija predmeta, motiv boga, i često korišćenje nabrajanja i digresivnosti pesničkog toka svesti. Čitav taj instrumentarij utiče na stvaranje prepoznatljivosti glasa lirskog subjekta, koji postaje glas (anti)junaka cele knjige. Na taj način zbirka dobija karakteristike poeme ili priče u nastavcima i bez postojanja fabule u klasičnom smislu. Naslanjanje pesničkog teksta na elemente pop kulture nije zastupljeno samo kroz citatnost u pesama, već i na nivou izgradnje celih pesama. Tako neke od pesama simuliraju radnje žanr filmova i parodijski se odnose prema stereotipnim holivudskim scenarijima. Pesma Apple Pie opisuje kliširanu situaciju stranca u gradu, pesma Nepotrebne komplikacije preuzima jezik sapunskih opera, dok je pesma Moja soba liči na uviđajni poligon izgrađena oko motiva kriminalističkog filma. Motiv boga, koji se ponavlja u većem broju pesama, počevši od motoa zbirke, stihova savremenog poljskog pesnika Karola Mališevskog, prikazan je u dve ravni ili uloge koje se prepliću. U jednoj, bog je entitet koji je naizgled humanizovan i personalizovan, predstavljen kao neko ko sluša Malerove simfonije, prenosi suvo lišće ili se prosto zabavlja. U drugoj ravni, on nije subjekat radnji, već za lirsko ja zbirke i druge likove nedostižni objekat koga oni imitiraju, dozivaju ili mu prete. Ovakvo dvostruko prisustvo boga omogućava konstrukciju istovremene bliskosti i nedostižnosti tog entiteta. Na taj način, bog se u svetu knjige Kečevi & osmice može protumačiti kao samo još jedan od avatara pravog gospodara, Spektakla i tržišne ekonomije slika u kojoj je konstruisana predstava zavodljiva i bliska u istoj meri u kojoj je i nedostižna.
Kao i u većini poetskih zbirki, sugestivnost pojedinačnih pesničkih rešenja korišćenih u knjizi je varijabilna. Ona se kreće od gotovo besprekornih građenja pesničke slike kao u prvoj strofi pesme Ništa se tu nije moglo uraditi, preko oveštalih genitivnih metafora kakve su sintagme suza vremena ili duboko grlo noći, pa sve do neinventivnih opštih mesta u stihovima: pesnici se bacaju pod teretnjake/jer su zaboravili maternji jezik ljudskog roda…
Na formalnom planu, zbirka je podeljena u tri ciklusa koji su imenovani samo rimskim brojevima, u opadajućem nizu od tri do jedan. Ciklizacija knjige je veoma diskretna, o čemu govore činjenice da su ciklusi imenovani samo grafički repetitivnim rimskim brojevima, da središnji ciklus obuhvata daleko najveći deo pesama cele knjige i da pesme iz ciklusa u ciklus ne menjaju tematski i stilski okvir. Ciklusi su dakle prisutni, ali postaju vidljivi tek kada se na njih obrati dodatna pažnja, oni egzistiraju donekle subliminalno, simbolišući svojom formom odbrojavanje unazad ili približavanje potencijalnom ishodištu koje nije normativistički determinisano, već je otvoreno za učitavanje na osnovu čitaočevog shvatanja tematike koju pokreće tekst. Takođe, formalna simulacija odbrojavanja nenametljivo i uspešno komunicira sa već pomenutom tematikom kulture spektakla koja se gradi oko stvaranja potrošačke napetosti u iščekivanju događaja.
Knjiga Kečevi & osmice poseduje visok stepen poetičke koherentnosti i doslednost u obradi odabrane teme, što svakako ne moraju biti pozitivni kvalifikativi, ali oni to jesu u slučaju konkretnih strateških nauma i tematike knjige. I pored česte prisutnosti egzistencijalne zebnje pred mnoštvom modernog sveta u savremenoj poeziji, čini se da u domaćoj poeziji niko pre Ognjena Petrovića nije tako dosledno primenio scenografiju društva spektakla na poetski tekst. Uverljiva artikulacija izraza i, uz manje izuzetke, solidna izgradnja svake pojedinačne pesme, kao i funkcionalnost tih pesama u bavljenju temom, knjigu pesama Kečevi & osmice pozicionira dosta visoko kada je reč o domaćoj pesničkoj produkciji u 2011. godini. Pesničko ime Ognjena Petrovića sve do prošle godine nije bilo poznato čak ni među krugovima relativno upućenim u savremenu srpsku poeziju, pa njegov pesnički glas predstavlja pozitivno iznenađenje u godini koja je za nama.
