Dragana Tripković
Paranoični pijesak i omeđeni horizont
Vrijeme
Nije kasno da pišem o vremenu.
Nije kasno da pišem sad o vremenu.
Moram ostaviti putokaz, jer počinje da duva jugo
u sred decembra.
Takve prilike znaju navesti čovjeka da zavoli pogrešnu stvar
ili pogrešnu personu.
Veliki stanični sat ne radi već dvadeset i pet godina.
Njegove crne, rimske pruge prijete ukočenom
preciznošću, isto kao smrt.
Ona izgleda probirljivo, mada joj je sasvim nebitna
željeznička vreva,
u kojoj niko zapravo ni sa kim ne razgovara.
Ne gledaj na sat.
Između moje racionalne namjere i tvog iracionalnog
vremena,
nema ništa drugo do vozni red.
Pročitaće ti ga grbava starica
sa tugom poljskih pjesnika.
Pejzaž je prekrasan!
Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva.
Zlatne palate koje smo izmaštali,
neonske bazene, šarene porodice,
djecu od dragog kamenja...
Da ne nabrajam,
sve se vidi kroz promičuće prozore.
O vremenu su svi već sve rekli.
Teško da se može dogoditi štogod novo, osim još par
dirljivih redaka,
koji će uglavnom govoriti nešto isto.
Nema važnije Prošlosti, ni manje važne Sadašnjosti
na ekranu,
dok se u naprijed može istim imenima.
U tom brlogu najteže pada sjećanje.
Ali vječnost nameće školski zadatak.
Upravo sad.
***
Pred tobom igra ciganska mečka,
navođena ritmičnom bukom vlasnika.
Stravična slika iz djetinjstva košta šaku sitniša,
a nekad Užas igra za džabe.
Ne znam kad ćeš stići.
Ne mogu ti obećati mnogo osim sive ulice
i strasnog mraka u martovske ide.
Proljeće uvijek donosi pregršt preživjele truleži,
nedosanjanih zimskih ljubavi
što drhte da se utope u ljetu, bijelom vinu
i mušuljama.
Zato ne žuri.
Naši gradovi nemju trgove koji nose velika imena.
To nijesu revolucionarni, krvavi pločnici,
već betonske kurve kojima imena mijenjaju
onako - kako se mijenja pohotnost vladara.
Preko njih je ustvari najbolje preletjeti.
Nekoliko nedostajanja i negacija,
čisto da se bude dosljedan
neviđenim božijim čudima, odvešće te
pravo.
Nipošto ne skreći ni desno, niti lijevo.
Tamo,
kažu,
vlada bezmjerje...
***
Neki muzičari pjevaju o drugim gubitnicima,
i o novcu.
Trupa glumaca ne žuri nigdje.
Ponudiće ti mladu glumicu,
zato što si vitez i dobro izgledaš na sceni.
Ti dostojanstveno uđi u svoj lik,
oslobodi Helenu ili Dulcineu,
i uživaj slavu.
Na kraju ćeš ipak morati da umreš,
ali ne ide to sad...
Čak i kad umreš, još nekoliko narednih sati
nećemo biti sigurni u to,
zato ne brini... Na vrijeme si.
Vještina
Postojalo je nešto veoma vrijedno,
što se izgubilo vremenom.
Vještina, koja je nekad nekome bila potrebna.
Delikatni poremećaj svijesti,
Zato što je samo istorija bolesti
kontinuitet.
Stvarnost je ono što se ne vidi i ne čuje.
Ta, loša metafora dozvoljava da sve može biti
zapisano.
A kako zna biti degutantno ono što može biti zapisano...
Kao opterećenost tradicijom,
kao stijena neka.
I ako se pitaš postoji li ljubav,
odmahnuću glavom u određenom pravcu.
Misao je nespremna u obilju konstrukcija,
visokih čeličnih ograda.
I nije sve riječ,
i nije sve pjesma.
Kao što sve ne može biti odjeća.
Kao što sve se ne može znati.
***
Na obalama, na kojima nijesu dokovi,
(Thomase, mi jedva da pristaništa imamo)
Na tim našim obalama, čekao se znak.
Jedino tu su bile važne istine mudraca,
i nevažne njihove gluposti.
Kako simbol može da bude licemjeran,
kao paranoični pijesak i omeđeni horizont, iza kojeg
sigurno nema mnogo svijeta.
Bar ne onog koji već ne poznaješ,
i koji nijesi odsanjao nekom vještinom.
U svakoj od tih počasti uma, bezmjerna je
bilo koja vrijednost.
Baš je dobro što stvari nestaju,
jer mogu ponovo biti otkrivene.
To je jedina besmrtnost.
U ništenju i ponovnom stvaranju.
***
Na put kad kreneš,
ne onaj za Itaku,
nego neki drugi, tu po periferiji,
budi svjestan koliko je stara zemlja po kojoj
prosipaš svoje bezvrijedne korake.
Ako misliš da ćeš se snaći jer imaš u sebi gen,
sjeti se da je svaki kosmopolita
ubijen prije nego je izustio tu riječ.
I nemoj misliti da te išta čuva,
zato što vještinu moraš steći sam.
Ne znam ja mnogo više od tebe,
jer kad počnem ovako intimno
da ti se obraćam, tek onda me čekaju
neistine.
I ja čekam kao ti, i ne znam
kao svi.
***
Na kraju se uvijek čuju ptice.
Šarene, vesele, ptice iz egzotičnih predjela.
Zavisi što je kome egzotično.
Na kraju je riječ nebitna, zato što je forma,
more je tu nešto sasvim drugo,
i prisutno je samo vrijeme.
Čini se da ptice ustvari pjevaju
o nečemu čega malo imaju.
O čemu ćeš pjevati ti?
***
Sve se piše noću, ako je more odsanjano
i ako je grad ispod vode,
braon kamen,
skaline,
stubovi bez pukotina...
Sad se ubija u tišini domova.
Pogrešno sam rođen, kaže kompozitor.
Ne mogu da uhvatim ritam.
I ne postoji mladost,
postoji samo
siže.
***
Smrt je neznalica.
Ako budeš strpljiv,
mogao bi da je nadmudriš u partiji šaha,
Antoniuse.
Dijete je vuklo majčinu ruku,
reklo je tiho: "Eno ga neki čovjek".
"Ne boj se sine", prošaputala je majka,
i njen topli dah ga je ohrabrio.
Čovjek - kako to jezivo zvuči.
Kroz vjekove uz sladoled od vanile!
Vidiš kako se svijet brzo potroši.
A ti idi ipak da osvojiš nju,
(smrt nije uvijek ženskog roda)
jer jedina istorija koja postoji
je između muškarca i žene.
Ostrvo
Važno je zvati se tako
kao ti.
Onda možeš ukrstiti
pogled sa putnicima na brodu,
dok promiču
pored tvog ostrva.
Taj pogled je sličan samo
po tuposti.
Ostrva su pitanje izbora.
Jutro je izmiješano pravilima
nestajanja. Sva ta jutra i pravila
služe da samo ubiješ
dosadu...
Ništa ne donosi tako ozbiljne
zaključke,
kao kad se nađeš ispred kapije straha.
Važno je biti
na ostrvu.
Otud' se bolje vidi,
kaže Prospero.
Melanholija te svakako sačeka,
pa makar pala sa palminog drveta.
Pravo u tvoj strah,
pravo u tvoj zaključak.
Važno je pristati sada
na sebe.
Ne pristati na ono Prije,
niti ono Unaprijed.
Sve ostalo su imena,
ostrva, imena,
ostrva,
ostrva.
Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja
Pogledom u nebo danas
možemo vidjeti samo airbuss.
Za ono što se dolje dešava -
neophodan je stomak.
Prije bilo kakvog početka
treba uzeti za ozbiljno
da u odsustvu
stanuje Biće.
Obično petkom uveče, nabacani dekor
vulgarno zove na bis.
Predugo stajanje zahtijeva
pravilnu...
Liniju oslonca, koju ometa numera,
tek počela, a nepovratno tužna.
Blijeda mladost je onanijski
snažna.
Ovdje više ni kiša ne traje dugo,
osim u nepristupačnim djelovima
slabo naseljene zemlje.
Prazne godine ne označavaju
čak ni sopstvenu ništavnost.
Tako je prividno jasno!
Ne može se govoriti u množini o
nama, proizvođačima jedinstva zla.
Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja,
nikad nećemo biti ispraćani -
a uvijek ćemo odmarati naša stopala.
Sve mi liči na kompromis.
05. 11. 2007.
***
Ljudi dolaze sa svih strana,
nudeći tijela toplom bogu.
Na svoja lica stavljaju puter
i čekaju da se pretvori u ulje.
Ne kupaju se,
ne šišaju,
nit’ briju.
U ritualnim danima
mijenjaju novac za smeće
i lako povraćanje.
Jedni drugima skidaju kožu
i posipaju se solju.
Iskreno vrijeme stavljaju između čula za stid,
da im posluži u trenucima smijeha.
Turisti.
Dragana Tripković, pesnikinja i dramaturg, rođena 1984. godine na Cetnju. Objavila zbirke poezije Prevarena duša (2000), Ljubav je kad odeš (2005, drugo izdanje 2006) i Pjesme (2007). Poeziju objavljivala u domaćim i inostranim časopisima za kulturu. Pesme su joj prevođene na engleski, ruski, italijanski, poljski i albanski jezik. Završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti na Cetinju. Objavila je drame Biljke za kraj i Smjena. Kao dramaturg, radila je na projektima Don Žuan - Ž. B. P. Molijer i Vjera, ljubav, nada - Eden fon Horvat u Crnogorskom narodnom pozorištu. Radi kao novinar redakcije za kulturu u ND Vijesti u Podgorici.
