Dušan Đurović

Nasmijana glava Henrija Kinaskog

Nedovršena rečenica

Ne želim više da čitam, nikad više, pomisli i zatvori knjigu.
Oduvijek je voljela knjige.
Otac joj ih je kupovao dok je bila dijete,
i najviše je voljela ljeto provedeno s knjigom u krilu,
na ljuljašci crvene boje, ispred kuće iz čijih prozora
je dopirao miris kolača i pečenog hljeba.
Dugo nakon pročitane priče gledala bi u šumu
i planine što su se izdizale iznad nje,
nogama bi oživljavala škriputavu skalameriju i maštala.
Sati su prolazili, on bi joj dlanovima prekrivao oči,
uvijek na isti način, opet se šunjaš,
rekla sam ti da to više ne radiš,
čudila se svom tanušnom glasu,
a on bi je stavljao na ramena i tako unosio u kuću.
Spuštanje ju je uvijek uzbuđivalo.
Imala je onaj osjećaj u stomaku kao da pada,
ili kao da skače sa stijene u more.
Ne, neće više pročitati ni slova, pomisli i odgurnu knjigu.
Imali su zajedničku igru.
Niko sem njih dvoje nije znao za nju.
Tokom dugih šetnji on bi joj bezbolno stiskao ruku,
a ona bi pogađala o čijem broju telefona se radi.
Voljela je tu igru.
Voljela je i njihove duge šetnje poslije kojih bi išli na kolače.
Knjige. Koliko je samo knjiga dobila od njega.
Ne, ponavljala je u sebi, nikad više.
Kao laboratorijsko razvijanje fotografija pod crvenim svjetlom,
pomaljaju se predmeti i lica, nesigurno, bojažljivo,
bestidno remeteći uspostavljenu ravnotežu
Zapisala je na komadu papira, ni sama ne znajući zašto.
Uvijek je koristio istu kolonjsku vodu.
Ruke su mu mirisale na nju jer se poslije brijanja
lupao dlanovima po licu. Taj dragi miris.
Opet se šunjaš, rekla sam ti da to više ne radiš.
Čula je glas i pogledala u pravcu iz kog je dolazio.
Čovjek je nosio djevojčicu na ramenima i tako su ušli u kuću.
Tada ga je vidjela.
Bio je to mali anđeo čuvar
čije noge su oživljavale škriputavu skalameriju.
Anđeo je imao lice djevojčice sa krupnim očima i smeđim kikicama.
Ali, bilo je to lice stare djevojčice,
a krila nisu bila prekrivena perjem,
već tamnom, oštrom dlakom koja bode.
Anđeo je nestao, a crvena ljuljaška je mirovala odišući tišinom.
Čitav pejzaž počeo je da blijedi, sve dok se nije,
kao obrnuti proces laboratorijskog razvijanja fotografije,
potpuno povukao.
Tek tada je shvatila da plače,
i da naglas izgovara kako nikad više neće čitati knjige.
Nikad više.


Zvono

Iskašljao je krv, te noći je prvi put
iskašljao krv, dobro se sjeća bijele maramice,
ulica je bila slabo osvijetljena i vjetar je
nagoviještavao zimu, između niskih krovova gledalo ga
je rozo nebo, sjeća se da je vidio baš rozo nebo,
svaki čas moglo je da vrisne i pusti iz sebe
svu bjelinu ovoga svijeta, samo je njegov kašalj
hodao ulicama kao zvono uklete crkve,
pošao je za njim, još nekoliko puta je primicao
maramicu ustima ali se ništa nije čulo, crvene kapljice prskale su po njoj,
ubrzao je korak ne bi li ga stigao,
već je vidio svoje ruke kako ga dave,
maljave ruke koje postaju modre,
i opet se ništa nije čulo,
bio je ubijeđen da mu se stvaraju pukotine na plućima,
isplaženi jezik dimio se u noći, sa njega su kapale
grumuljice krvi, sad već rukavom briše usta,
diže pogled u nebo koje rastvara
svoje žvale i uz zlokobni vrisak prosipa
iz sebe svu bjelinu ovoga svijeta,
konačno čuje šištanje grla,
iza ugla vidi svoj kašalj koji se
smije kao sam đavo, i maljave ruke,
svoje modre ruke kako ga dave.


Usta puna zuba

U savršenu pukotinu najbolje je ući gladan,
dok se crijeva krčkaju na vatri jednog svijeta
za koji se ne može pouzdano reći da je ikad postojao.
Svijeta što se otvara pred nama kao pergament,
kao presahlo more što diše kroz napuklo korjenje vampira.


Džordž i Marta

Zdravo Džordž.
Zdravo Marta.
Opet je prošla čitava vječnost Džordž.
Prošlo je čitavih šest minuta i dvadeset sekundi Marta.
Džordž pruža ruku ka Martinoj glavi.
Ah Džordž, ti i tvoji glupi trikovi.
Moram priznati, Marta, da ga nikad nisam vidio izbliza.
Nikad ga nećes ni vidjeti Džordž. On sam bira vrijeme za svoje posjete.
Upali svjetlo na tren Džordž.
Džordž pali svjetlo.
Džordž se približava Marti, čvrsto stežući dršku kuhinjskog noža.


…

htio bih da napišem nešto kao
sa zida visi slika ta i ta,
na stolu mrtva priroda – plastika
voće, poslijeratni sat čije klatno
se klati poređenje kao pijani retard,
tepih poređenje kao persijski mačori,
sad da ubacim pribor za čaj?
skupocjeno čajno posuđe škljoca
kao porcelanski zubi,
već je pet draga, zvec zvec,
dobro zna da on uvijek stavlja dvije kašičice,
da dragi, primiče šolju usnama ukrućenim
malim prstom kao engleska kraljica,
besmisleno je govoriti o londonskom
vremenu, govore, sporo i ravnodušno,
kako to priliči starcima,
besmisleno je voditi ljubav u tim
godinama, vode je pod mračnim
kapcima prozora, govore o životu,
o onome u šta je sjećanje pretvorilo
život, nemam snage, draga, da izgovorim
nemam snage,
klatno poslijeratnog sata marke te i te
klati se kao seksom opijeni starci,
tak tak tak, otkucava svoje kapi
londonsko nebo puno oblaka stop


Isječak iz baršunastog albuma

...Je li Ana došla, pitao sam stoti put.
Nije, zarežao je očev glas iz dnevne sobe.
Nastavio sam da prevrćem kroz ruke njenu krpenu lutku.
Baka mi je poklonila za rođendan. Ona je umrla.
Šta to znači umrla? Ne znam, samo su mi tako rekli:
Baka je umrla. Od tada je više nisam vidjela.
Ponekad idemo na groblje. To je tiho mjesto puno osušenog cvijeća
i tamo majka razgovara sa njom.
Prepričava sve što nam se desilo u posljednje vrijeme.
Jednom je rekla kako se više ne svađa sa tatom.
To je bio prvi put da je slagala baku. Sviđa mi se groblje,
toliko je mirno da možeš da razmišljaš o čemu želiš.
Ej, ne radi to. Zašto? Slatko je. To sam vidjela na filmu.
Evo ti tvoja glupa lutka, pa to radi sa njom.
Izašao sam iz sobe. Otac je spavao u svojoj stolici za ljuljanje,
pokriven otvorenim novinama. Mrzio sam ga.
Došlo mi je bilo da ga pljunem, kao da je on kriv što Ana još nije došla.
Sjutra ujutru, nakon palačinki sa džemom i bijele kafe,
majka mi je bojažljivo rekla. Ana je umrla.
To znači... Znam šta to znači, rekao sam i otrčao u svoju sobu...


Fabrika uspomena

Uzeli smo stan u predgrađu Buenos Ajresa;
rupa za koju sam bio ubijeđen da je zaposjednuta.
Noću se čula cika pacova,
a Marija, da bi me smirila, čita mi Kortasara.
Priče su zvučale bolje iz njenih usta.
Oko naših glava čulo se srkanje Huliovih likova.
U osam ujutru odlazila je u biblioteku, odma iza ćoška.
Voljela je tu zgradu – oronulu i mrtvu –
kaže da je podsjeća na zgradu iz neke priče.
Voljela je i zato što je malo ko
znao da se u njoj nalazi biblioteka.
Ja bih poslije prženih jaja na margarinu
(tokom pravljenja tražio sam rupe
iz kojih bi provirile glave pacova) odlazio u kafe.
Nijemi automobili se kreću; naviru bezlična lica prolaznika.
Nema tipično argentinske atmosfere o kojoj je Marija toliko pričala.
Popodneva su prolazila sporo.
Bilo je to ono vrijeme koje se ne rasipa,
već ti dozvoljava da ga, kao dobru hranu, prevrćeš kroz usta.
Fabrika uspomena. Govorila je kroz osmjeh Marija.
Papire pune skica spakovali smo u kupljeni kofer
I krenuli nazad.
Marijino izlaganje na temu Čudesni svijet H.L.Borhesa
trudio sam se da ispratim s pažnjom.
Moje prijepodnevne vožnje gradom
kosile su se sa njenim viđenjem Argentine.
Listanje uspomena (široke ulice, zgrade i ljudi žigosani diktaturom,
djelovi grada puni kriminala i prostitutki)
prekidali su njeni opisi.
Puni muzike, vrele krvi i literature.
Magija. Avantura duha i veličanstvena putovanja.
To je ono na šta pomislim kad kažem Horhe Luis Borhes.
Hvala.
Gromoglasan aplauz širio se salom.
Marija je skupljala svoje papire.
Kao da sam tek tada shvatio koliko je lijepa.
Marija Horente Losano.
Te oči slijepog pisca.


Onaj iz čije sam tečnosti

Kao i svakog dana u ovo doba,
dolazi s posla poguren.
Crvenog lica i čela vuče se kroz stan
pripremajući se za krevet.
Četrdeset i osam mu je godina,
i prilično je dobrog zdravlja.
Dozvolio je novom poslu da ga ljušti,
nagriza, umrtvljuje.
Sklupčan ispod dekice izgleda žalosno.
Kao da će ga svakog časa
konzilijum ljekara skinuti sa aparata.

Nakon nekoliko sati se budi,
puši pridignut u krevetu, i opet pod dekicu.
Ovog mjeseca je bilo godinu ipo
od kad je počeo da radi.
U početku sam mislio da će početi da se opija,
da će izvršiti samoubistvo.
I onda sam shvatio. Nema šta da ubije.

Na momente nastupe i trenuci radosti.
Ali više kao bljesak koji najavljuje oluju.

I tako svakog dana.
Poguren, crvenog lica i čela, vuče se kroz tamu.
Oblači pidžamu i ulazi u krevet.

Pod dekicu. Pod zemlju.


Sahrana

Nije bila prevelika gužva.
Asfalt je treperio od vrućine,
a brda samo što nisu briznula u požar.
Svi su bili tužni a među njima je bilo
nekoliko baš tužnih lica.
Skromna kapela šibala je bazdom.
Pomislio sam kako se pomiješao miris
mrca i ljudskog znoja.
Jedva sam probio glavu ka kovčegu
i približio se par koraka.
Bilo je dovoljno.
Usrao sam se od prizora.
U plafon kapele blenula je nasmijana glava
Henrija Kinaskog.

Asfalt je nastavio da treperi,
crni smećar je ravnodušno kupio smeće,
a sa brda je, od siline sunca, blještao natpis
Hollywood.


Razvod

Prljava igra advokata.
Izvlačenje iz konteksta i pretvaranje običnih riječi u bljuvotine.
Mogu da vidim nabrekla govna kako šibaju iz njihovih usta.
Bez stida, sa perverznim crtama zadovoljstva na licu,
igraju se sa životima troje ljudi.
Dvoje skoro odraslih vode rat preko pijavica što bolno sišu krv.
Jedno malo stvorenje sjedi u publici, klateći nogama.
Čeka svoj red.
Sve se odigralo brzo i nejasno. Baš kao i onog dana kad je došla na svijet.
Il’ je moje sjećanje sažvakalo i pljunulo u neku od fioka podsvijesti
sva sranja i buđ tog događaja?
Pa mi sad servira instant rekonstrukciju, čuvajući me od kakvog
nepromišljenog postupka.
U svakom slučaju, ostala je gorčina.
I osjećaj praznine prisutniji nego ikad.
Gotovo težak i opipljiv, uobličen u ljigavu formu:
postmodernu instalaciju – bodljikava žica sklupčana u loptu
koja nas morbidno podsjeća na duševne holokauste
što vitlaju našom materijom.
Ostavljaju zadebljale ožiljke na licu, a od naših pogleda
čine prazne očne duplje od kojih malo ko još zazire.

Sve što se dogodilo posle sudske odluke
je nebitno naspram jednog detalja.
Sve formalne razmjene paketa u tačno dogovoreno vrijeme.
Birokratski pogled moje bivše žene tokom primopredaje.
Sva napetost koja je ljepljivom paučinom prožimala
naš zajednički prostor (prostor jedne odrasle osobe i jednog malog stvorenja)
u koju je poput odvratne muve, nespretno,
završavao svaki moj pokušaj spontanosti i iskazivanja ljubavi.
Sve je to ništavno naspram jednog jedinog detalja.
Mala Sara. Godina tri.
Izvode je sudski službenici niz uski hodnik.
Upravo je završila svjedočenje.
Upravo je imala bliski susret sa utvarama
u koje su njeni roditelji pretvorili poslednje dane zajedničkog života.
Plava, blago uvijena kosa i blijedo, nježno lice.
Ispod svijetlih obrva krio se pogled koji će me obilježiti do smrti.
Iskopane oči koje su mjesto ustupale dvjema crnim rupama.
Njihova se tama i hladnoća, poput kandži kakve zvijeri, zarila u moje srce.

Nakupljena rđa i buđ će oivičiti moj pogled na svijet,
do daljnjeg.

 

Dušan Đurović je rođen 1984. u Podgorici. Objavio je zbirku pesama Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja (2009). Trenutno živi u Buenos Ajresu.