Vladimir Đurišić
Slika psa u drvoredu
Wild Boutique
Ten trillion flies cannot be wrong: Eat shit.
Bruce Andrews
U zreloj majskoj zori
miruju sise i sveci
kao prsti u breskvi
što kriju riječ:
ruka.
Premijer je u rimama,
kao u zlatu mirnog urina,
u pivskim kriglama
retro monohromije
guta knedle ležernosti
da umiri žirante.
Protest krivaca bubri mirno,
u preziru krvnih zrnaca.
Čaure se pod zrakom sunca jave
kao zlatni vikleri u travi.
Otkrivaju prošlost koja postaje plošna
kao izrešetana reklama kokakole.
Kolekcionarska žudnja,
sigurnost vlastodužca
prekine bardove
koji ga čekaju pomno -
treptaj daždevnjaka,
miran,
kao utjerani dug,
koji ne otkrije dužice,
ali dužnike sveže
za paranoju polifonije
što raste pred novom zgradom
Ništa
u stereu dvorišta
priušti pustoš stvarnosti
kao štene riječ poslušnost.
Mašta je slupana o poslove
jezika i reklama;
Modernizam i marketing,
zamorna kreativnost
ostavljenih pjesnika
Pritajeni Jova Zmaj
u mikroskopskom znanju
skrivenog manastira.
Copy paste nadrealizma
preplavljuje bioskope.
Poskok u raju monohromije.
Leptiri u mitropoliji
poliraju tacnu Simetrije;
prosto ustrojstvo lipa
u ulizičkom cvjetanju.
Osvetničko sveto trojstvo trosjeda
stara prebrzo
kao osvrt u riječi ostrvo,
bez sukrvice, bez nužne mjere,
bez brzog srebra pastrve
u riječi bestrva,
čija te fatalnost ostavi
u fat totalu
bez vatrostalnog sjaja
cijelih
lijepih
sijalica:
bijesne basne se snebivaju
zbog ubijanja,
zbog bjesnila.
Stoga,
labilna libela pjesme
upristoji balsam snova,
mjestimično nesmajna,
kao gosti koji se skidaju u predsoblju.
Ucijenjena metafora reformiše naciju
krucijalnim cinizmom
tišine žena koje zovu
rukatnice.
Stoka
u febrilnoj stvarnosti.
Kosti istoka
u ksilofon rebrima.
Mozak
uvažava proscenijum
i mizanscen bez funkcije,
čak i zategnute odnose
zategnutih odijela.
Ananas
u Marksizmu.
Saksija
u nacizmu.
Hrvati kažu kalcijum,
mi kažemo kalijum.
Tijelo diše rukavima,
štedeći cool usta.
Sijalice su udice.
Cijele lijene
pjesme nacionalizma
lijepe se za pacijente
kao cijanid za dinastije, kao neizrecivo
meko pecivo za nepca inače preciznih
ispicijenata.
Stijene
u mašti klavirštimera
nastavljaju mitove;
udostojen stajanjem sa dostojnikom,
pjesnik tone u pijesak činjenica,
gđe palčevi pikavaca mirišu na alge.
Tone
čim mu se mjesto oslobodi:
i bilo dosade mu preostaje
kao prijesto sa koga gleda
sugrađane; iskosa ali i
odozgo.
Gozba bezglavih pridjeva
prione na spopadanje
apriorija pjesme:
smeće
miruje pod žutim
plamenom svijeća.
Većinska estetika,
kist i
ćilimi,
nepomični
plamičak ideje
šumi u mišomoru heroina.
Međugradski pozivi
pominju Vizantiju, nužnu
vlast, staloženost
nužnika,
duge šetnje,
po povratku
mirišu na šteneću dlaku:
duša i popuštanje
dušeci i
mušeme,
mjestimično oblačno vrijeme
ne prepada
mjestimično obučene mještanke.
Kliješta za štimovanje
ispuštaju divnu muziku.
Upadam u kraj pjesme
lako kao kolač u riječ
padobranac
i koljač u padobrance.
Do tada
sve što je skakalo
padalo je uz otpor
koji je bio prirodan
kao nabrani veš
u mokrim ženskim rukama.
Probrani stihovi čekaju pjesmu
da im se krišom primakne
da ih proguta u strahu
u svoje vižljasto polje
kao u vrat žirafe
čije je tijelo
dolje,
u sjaju rasijanog
Sunca po autima
ili u mraku parkinga
na koji pada mrak
i svaki mještanin kvarta
u kratkotrajnom svjetlu
utrobe svoga auta
izgleda kao svetac.
Pas i Drvo
a Boguslavov Vene
ako je drvo ostavljeno psu
a drvored dodijeljen putu
koliko neđeljnjih nedjela je uputno
utrošiti na rutu
koja prolazi
između?
da li je retrovizor usputna
ili otpusna slika psa u drvoredu?
s druge strane,
ako je pas drven, da li ta slika
podrazumijeva ovo pitanje kao
dodatak figurativnom
prepletu fotografije ili samo
igru grupisanja grafema u vremenu?
druga strana
je određena pozicijom psa
a drvo može biti bilo koje drvo
ako pas nije bilo koji pas
Yellow Mood
za Miliju Pavićevića
Brdo je kriknulo fuck me, fuck me
ali eho je sjebao prijevod: takni me,
takni me, izgledalo je da izgovaraju
primaknuti zidovi,
u podnožju bez katedrale,
sa flautama u ogradi
Vlaške crkve.
Svirale
optužuju puževe za
spirale,
u uhu,
bižuteriji slušanja,
puževi
pristaju
na
tišinu taštine:
meso
šušti u košulji.
Rozi prišt tišine
izmišlja
pištanje izražavanja.
Pristojni šum,
suton se
rozom bojom u oblacima,
dodvorava
posmatraču
na pristaništu.
Masna osama
nije
oljuštila sliku:
žuti psi se ližu
kao mačke
i mijenjaju boju
kao autići
za jen-dva-tri stazu.
Automobili
još uvijek mobilišu sjećanje
na blisku prošlost.
Mašine
koje je sanjao Marinetti. Mašinke
koje je sanjao Đilas.
Učitavanje
Manea u pretke
otkriva
zaslađene mane
u krotkim poentama.
Krletke
u preticanju.
Kratki dah stiha
u vatri trave
kasni za naracijom narcizma,
požućele stvari
i presovana žukva
nijesu
u istoj kategoriji potkupljivanja:
ukupna borba,
ukopna roba.
Vikleri rike
su klerikalna kategorija,
ali
zavaravanje raznih verzija zrenja
zavaruje
uzajamnost
za
mudrovanje uzajmljivanja.
Tamo
đe se prizor prezira završava,
đe komšije iz naših snova
u hladu dubokih prozora
puše naše kurčeve,
i urin u suncu blista,
tamo se
biste razjedaju
od bronzelene zavisti,
uz pornografsku istrajnost modernizma,
i stil prelistava
knjigu viceva:
prestanite da cvilite
o istini i pustinji.
Izbirljivi
brzo briznu u plač,
ne od hlora ili alkohola,
već od škripe u dugim hodnicima u kojima se
posljednji mohikanci
slede od hladnoće,
a sudski nalog se pretvara
u diskusiju
sa kostimiranim analogijama,
lijepo pogrešnim,
prišivenim
uz glavate riječi
utroba, borba,noć, strast
kao pridjevi
proširenih dostojevskvenih rečenica
koje računaju
na depresivna učitavanja.
Predestinirana
središta
prestižu
pjesmu:
Usta puna
Sredozemlja
preduzimljivo
mljackaju.
Nacist
i zlato kustosa.
Svijeće su
u cvijeću.
Subjekt
stalno bježi od glagola,
kao gole žene u ateljee
međuratne gladi:
moj otac pamti čovjeka čiji je otac
umro jedući travu na svojoj livadi.
Južni vjetar u pojačanju
sužava travu
na sliku:
povijanje,
ili savijanje;
siva
Kurosavina
kiša
sipa
slatkiše
po sivoj kosi
ekspresionizma.
Prosidba premise
nije spremnost.
Korubanje
rubnog brundanja
nije rubno.
Porubljivanje rublja
ćuti o porobljavanju,
kao Rubljov o
retinalnim mitovima.
Moram sumnjati
da savremenost postoji,
da se svemir širi
izvan riječi:
Svemir. Da je
žuto tužno. Da je
da popizdiš
već preboljelo svoj predmet.
Robu pop,
Popu bob,
pjesme
ukrućene poentama
robuju
buri
u riječi
more, ribi
u valu brige,
mirišu
beton svetaca:
sveci
palacaju piscima
brzinom sms palca.
Sad pritisni *.
Prisna
sparina
reparira
pasivnost.
Muškarci
sa veslima u rukavima
veselo se javljaju:
ne spuštaju ruku
dok ne prođeš.
Cetinje, orgija
licitiranja citatima,
korotno korito,
rasteri stila,
prestari
da bi im se oprostilo:
koliko lastiša (koliko tila,
koliko kupljenog)
da se stiša
stid
distiha
u crnom plišu grudi,
dok ti pruće
Mondrijanovog drveća
trne plućima,
a Jozef Bojs
šapuće
boj se analogija.
Zov
prirode
je proizveo:
voz.
Isprintani prinosi
još nijesu
Brzina.
Zabrinuti
prizor
prozora,
dubokog
da u njemu
stanovati možeš,
kulisu noći preslika.
Tu vidimo
sve na šta smo zakasnili:
klisuru
posuđivanja,
kusur
usredsrijeđenosti.
Kasni lik ideologije
gaca snijegom,
gladijatori su već truli,
patrole se
dosađuju u prigradskom miru.
Tu malecni Njegošev palac
kao puž
gmiže
žuti trag
uz ogradu.
Cijevi provincije
isture
česme
kao
žiroskope
viceva.
Žut kao optužba,
spor kao prostor,
taxi
mili kroz sintaksu.
Stil
od kista ustukne,
Rozo se
u oblaku obruka:
ne čuje
da je vrt
zastao
u vrtešci:
teške kosti prošlosti
lažu da
proističu, i onda
u oči kolaža
slažu pločaste slike.
Ponoć nije
u pola noći.
Ruke
dodiruju svoje dlanove:
vene
pod dlakama ćute.
Blizina
brizne
u crnilo vica:
obzir
kojim je
Milije Poći.
Glas
Svoj glas.
Postoje nerješivi problemi
Sa tom instancom.
Ne pišem poeziju
da bih ga
našao.
A opet,
u saglasju sa uvježbanim
trbušnim plesom sala slabosti,
Svoj glas
mi prijeti,
izmiče se,
čezne
za ljućim
začinima
sintakse.
Često sebe
uhvatim
kako ga
pratim:
umišljenog
tromog miša
koji se provlači
kroz rupice,
manje od svoga tijela:
sve
ipak
prolazi
pojedinačno:
glava,
stomak,
noge,
guzica.
Svoj glas
na uzici
svojataju predmeti:
sijalice, svici,
sveci, sise.
Lice
sija i ne osnažuje
pjesmu. Prepuštam se
sažimanju smicalica.
Pržim se u mnoštvu.
Obožavam
uštvu u sebi.
Moj glas
mutira. Mutne su mi
asocijacije,
poređenja
banalna.
Od banane mi ostaje
crni vrh.
Ne jedem. Socijalna
Inteligencija mi nije
tako visoka.
Postavljam sto
da bih po njemu
prosipao.
Je li time umanjena
sporost
koju želim uhvatiti?
Prostor hoće
da učini
nešto sa
finim prahom svjetlosti
uhvaćenim
u padu.
Infinitivi me
napadaju.
Stih je
umanjen glasom.
Tiha gužva naslova
na policama.
Zarez je
kao moreuz,
ako more
nije mrlja u mramoru.
Glas je
sličan ptici,
ne i njenoj pjesmi.
Lice je
najljepše
mjesto
da se
na njemu
drži
ruka.
Vladimir Đurišić, rođen 1982. godine u Titogradu. Završio je studije kompozicije i opšte muzičke pedagogije na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Umetnički je direktor festivala umjetničke muzike Espressivo. Piše poeziju i eseje, kao i muziku za tv, film i pozorište. Za zbirku Ništa ubrzo neće eksplodirati (OKF, 2006), dobio je glavnu nagradu Ratkovićevih večeri poezije 2007. godine. Živi u Podgorici.
