Sanja Martinović

 

Drama Queen

 

Melanholija

Opet čujem glasove susjeda.
Ljeto je i prozori su otvoreni.
Sunce je zašlo.
Susjedi se vesele.
Konture brda postaju vidljive.
Tamne naslage kamena izgledaju moćno.
Dječaci  se možda igraju ratnika.
Zidovi kuće lagano se hlade.
Na njima više nema slika.
Zapalili smo ih jedne noći.
Željeli smo pokazati da je umjetnost događaj.


Lacan i Curtis u popularnoj kulturi

Želio je spriječiti ono što će se dogoditi.
Pristao je da bude hipnotisan.
„Kasno je. Noć je. Čitam knjigu.
Čitam Zakon. Već noćima to radim“.
„Ian, da li je to tvoj posao?“, pitao ga je prijatelj.
„Ne, nije moj posao.
Samo prelistavam Zakon“, rekao je.
 
Nekoliko dana nakon regresije,
Ian Curtis je izvršio samoubistvo,
gonjen ogromnom krivicom.


Perspektiva

Dobar dan, doktorice N, rekla sam.
Dobar dan. Kako ste danas?, rekla je.
Znate, danima mi je veoma loše,
opet sam upala u beznađe,
ne znam što da radim,
veoma sam rastrojena
i opet mi izmiče ljubav,
njegova, moja, mojih roditelja, mojih prijatelja,
ne mogu više ovako, rekla sam.
Nemojte tako, smirite se, ništa nije strašno,
samo promjenite perspektivu,
javite mi se za sedam dana,
ja sada gradim kuću za odmor
pa neću biti tu,
hajde, sve će biti dobro,
doviđenja dušo.


Drama Queen

Moje drugo ime je Drama, Drama Queen.
O, ne, nisam bila ogorčena na svoje prvo ime,
i nisam samu sebe prozvala ovako.
Moji bližnji su mislili da ovo drugo ime
odlično objašnjava mene.
Jer, ja sam uvijek dizala galamu,
teatralno prevrtala očima,
pretenciozno gestikulirala,
nepotrebno brinula,
smijala se savršeno:
simultano dižem uglove usana
i vanjske krajeve očiju,
izmišljala razne bolesti:
imala sam svaku
za koju još nije pronađen lijek,
imala sam i migrenu
od koje mi je trnulo lice i tijelo,
a ponekad bih pala u nesvjest,
voljela sam samo najbolje momke,
no, na koncu, nijedan nije bio
dovoljno dobar  za mene,
pa sam uvijek
ostala vjerna samo sebi.
Da, uvijek sam bila sama,
i osjećala sam tugu i bijes
zbog toga što ne mogu biti ničija,
što niko ne može biti moj,
ponekad bih bila sretna
kad mi tijelo i um obuzme slabost,
pa padnem u nesvijest,
onda shvatim da ipak ne moram biti sama,
jer mogu biti i nježna i dobra,
ali onda ponovo dođem sebi,
shvatim da me užasno boli
nešto sa desne strane grudnog koša,
obavjestim svoje bližnje da umirem
i tako ponovo ostanem sama,
nisam htjela, ali bol je
jednostavno došao podmuklo,
no, ja ću pokušati ispraviti grešku:
savršeno ću se sebi nasmijati
pred mojim bližnjima,
pa će im biti smiješno i biće sretni,
ali ja ću ih pitati zašto jedu masni sir
i piju vino preko mjere,
jer se brinem, zaista se brinem.
pa ću vudialenovski rukama tresti,
od nemira i straha,
širiću svoje ionako velike oči,
jer tako to rade oni koji znaju
da laž govori istinu.


Put oko svijeta
 
„Ne mogu dalje. Idem dalje.“ S.  Beket

Ne mogu dalje!
Idem dalje!
Ova plaža nije ista kao
prije petnaest godina.
Nekad je pijesak bio bijel,
a danas je prljav i siv.
Umjesto sočnih plodova mora,
samo je gomila blijedih ljuštura.
I poneka mrtva riba
koja nasukana mami
pažnju ushićene dječice.
Rado bi je šutnuli.
No tu su korektni roditelji da ukore:
„ne, ne, možeš šutirati samo loptu“.
 
Muž je opet istukao ženu.
Negdje u dubini šume
dok su čuvali krave,
njemu se pomračio um.
Žena je nekim čudnim jezikom zvala u pomoć.
Njeni pokreti podsjećali su
na Ludu Meri koja je gađala
djecu gnjecavim smokvama.
Bilo je to davno.
 
Muškarac je rodio
divno, zdravo dijete.
Otac i dijete su dobro,
pišu mediji širom svijeta.
A prije toga, vidjeli smo
njegovu fotografiju:
on nag drži svoj veliki stomak
i smiješi se sa naslovnice Vogue-a.
Ovo je ljepota,
poručuje modna Biblija.
 
Idem dalje...


Čudovište u kući

Tamo, u mojoj kući, čudovište živi.
Nikad ga nećete vidjeti.
Samo moje roditelje i njihovu rutinu,
to ćete vidjeti,
i stvari uredno posložene
unutar starih zidova,
vidjećete srdačnu dobrodošlicu
sasvim jednostavnog i čistog života.
Ipak, čudovište živi, i mrzi.
Noću me budi kao glas kojota u dvorištu,
danju se zavlači u moje oči
koje vide nevidljivo.
Želi da ostvarim njegovu želju.
U protivnom,
svaku mi kost rukama lomi,
a onda gazi dok ne postane prah.
Kad biste samo mogli vidjeti,
rekla bih vam da prah mojih kostiju
bacite u vjetar,
da nikad više ne postanem Jedna.


***

Rekli su nam da treba ćutati
u ovim teškim vremenima.
Nismo htjeli slušati.
Vrištali smo kad smo htjeli.
Kao ludaci.
Ulice su bile naš dom.
Znali smo svaki njihov kutak.
Trčali smo u svojim
poderanim haljinama.
Bilo nam je svejedno.
Uživali smo u vjetru.
Smijali se.
Kao ludaci.
Uživali smo gledajući
kako se ruši Parlament, Banka i Univerzitet.
I naše su kuće srušene.
Prve.
Pa sad imamo ulicu.
Jeli smo ribu
koju smo lovili.
Jesmo.

 

Sanja Martinović je rođena 1979. godine. Do sada je objavila dve zbirke poezije: Grad u kojem nisam bila (2004) i Barbarska barka (2008), obe za izdavačku kuću Plima. Pesme su joj objavljene u brojnim antologijama i prevedene na nemački, albanski, italijanski, ruski i poljski jezik. Živi u Ulcinju.