Uroš Kotlajić
Beleške za krv – vikend
pred
Ona je rekla: ,,Da, ja idem u te prolaze u kojima nema smisla, i ostajem tamo, vrlo često
U koje prolaze
Čekam da mi nešto kažeš, čekam sam zvuk
jer nemam osećaja
U koje prolaze
Ona je rekla: ,,Ja često idem u te prolaze, u kojima nema smisla, znaš, u te prolaze
Kada brzo promiče ne vidim joj lice od
snega
kašalj joj trese vrat, vrućina nosi košulju
Ja odlazim nekad, u te prolaze, znaš, u kojima nema smisla
leti
zimi
kada su kaplje manje od tragova
još pet listova dok stoji na tanjiru
kada u kući nema ukućana,
sluge su na odmoru deca na livadi
Uzima sladoled vrlo nepristojno, prstima
Pušta da joj se kaplje slivaju između prstiju znaš govori nikada ne pravi pauzu
ne želi da joj neko upadne u reč ovde je samo iluzija da je trava na ovoj livadi
ja znam ja sam prolazila kroz te prolaze
Dva tužna sovina oka joj liče na dečija
Dve kandže na ptice
Dva crna luka na grudi
Jedan kolut u provaliju
jedan za rođendan, veseo
Na predelima ispeglanim u pari između nosa i jagodica, ispod naočara
dva tuzna sovina oka kojima trepće pred svima
Okupljene devojčice čekaju džokeja, landrover
boca na ledu, pena na obrazima, obarač u kukuruzu
njene male gaćice nedovoljne za oblak ali zato za žudnju
Svejedno
Ona zna te prolaze koje ne znam koje ja ne znam Kako je to moguće?
Čovek bomba
Bio je ušao u trolejbus, video sam ga
teget buđ njegove kragne
dugačke masne uvojke
Koji na suncu ostavljaju sjaj zlata
kao anđeli, mala crna sunca koja padaju
a koja niko ne vidi
Misleći da je u pitanju odsjaj ivice prozora sa spoljašnje strane
Misleći samo na ljubav
silina
Video sam sebe kako ulazim u kabinet trolejbusa, on priča
i kako savijam
bele listove hartije
i kako zovem sekretaricu
da uđe
Čovek-bomba veliki kao vodopad
čovek iznenađenje
teget mantil
košulja nika drejka
jeftine mamuze na divljim
nogama
Mi smo čekali Drejka da se pojavi na igralištu
iako smo znali da je on mrtav
ali šta ti je povezanost
čekali smo ga
Paralelni grad Paralelni grad
pojavljuju se samo u pričama koje slučajno odvoje tvoje
uvo u kafeu dok sediš sa prijateljima i piješ kiselu vodu
Znajući da ispod šanka jetra krišom postaje zastava
zavesa krišom postaje omča okvir postaje provalija
i tako dalje svaka stvar postaje svoja mračna verzija
u njihovim pričama (oni nas čekaju)
koje si uhvatio krajičkom svog izgubljenog smisla
treba ih samo pratiti do natpisa
SAMO ZA (...)
gutaju kašikama svu težinu dok ne nestane
tu čekamo
trenutak
da počne
Ja osećam maglinu
nozdrve mi se razdvajaju kao
ko zna šta
tu, maglinu, između grudi, pokazuje rukom
vezani smo kako nikada ne bismo umrli
živeli jedan drugom u srcu (haha...)
istina je,
živa istina
da razmišljam kako ću
da
Imam nekoliko rupa na zubima, govori mi prodavac
takvih, da ne mogu da zamislim ništa ravno niti oblo
što bi moglo da reši glad moje gladi
gladan sam, tako stoje stvari
i isključivo zbog rupa
gladan sam
tako stoje stvari na trafici između novina
isto ovo i sutra
daj im mleko za sanjare
kada imaju sebe ne treba im politika
daj im tuču za veliku bankarsku kulu
umesto da im daš viljuške i klješta
za razvaljivanje zidova
daj im glupost od hrane umesto
da im daješ lekove za bolesti ili knjige
umesto obrazovanja u ljubavi
odmah im daj ljubav
umesto zločina daj im pištolj
miriše velika čorba za sve
kroz ulice
velika prostorija u kojoj smo svi zajedno jeli,
setio sam se, svi smo brinuli o svakome
iako smo živeli kao stoka, stalno u zemlji
peglali smo posteljinu
kačili na dugački konopac
velike mekane bele hartije
posle mi on kaže
to što ti misliš da je ljubav to nije ljubav
svašta
nego
odjednom od jednog mesta postati dešavanje
na svakom momentu papira
kao vatra koja zahvata svest
Rasipamo se u pesak a znamo da smo jedno
nemoguće
kao jaje
kao kriške ulice kao vetar koji je svuda jedno
kao kolač kao svest o nepravdi koja se izvrće u opšti haos
zavađeni sa rukama koje bi htele da grebu prave ruke ljubavi
uvek samo hoće da grebu lice izrastajući u zavese koje miluju
jedna ista razlika između nasilja i zavese između omče i provalije
Bolje bi ti bilo da slušaš uličnog ludaka
on ne zna šta govori
Sutra sunce neće izaći
Zamisli, tolika je naša neverica
naše oči ispadaju iz duplji naša srca iscure kroz rebra
Crna sumorna reka protiče kroz sve glave, spaja ih
od uveta do uveta
kao u bajci
oni gledaju kravljim očima
ne vide bojno polje umesto nabora posteljine
laktaroše kako sišu krv filozofije
ljude iz izloga u zlatnim bermudama bez kostiju
ljude bez smisla i ljude u lancima
sutra neće izaći sunce mogu da najavim radosnu
vest umiranja
kuriri će juriti na vespama
ljubavnici će se ubiti zajedno, svaki par na ostacima svoje istorije
sisaće led oluka otpravnici i kajaće se dok gledaju
kravljim očima, dok im jezici trnu od leda
kao u bajci
niko ne veruje u kraj
takva je naša neverica
svi veruju u vatromet
Svi veruju u ogromna usta smeha
ta bolest koja nas jede koja pije naše kapke i proliva
naše misli velika vetrenjača od ruku koja melje naše glave
pravi od naše krvi zabavu taj veliki vrisak velikih usta smeha
vazduh ulica koji je od nas napravio armiju prazne hartije
prazni bazeni goli dlanovi do kojih je stigao naš smisao
.
.
.
Uroš Kotlajić je rođen 1982. godine u Beogradu, gde je trenutno apsolvent na Filozofiji. Objavio je knjige pesama: Iris (Treći trg, Beograd, 2008), Poslednji gran žete velike ane andrejevne (Treći trg, Beograd, 2010) i Pesme (Nezavisno autorsko izdanje, 2011).
Objavljivao u Agonu:
Agon br. 7, autopoetički tekst Napredovanje stila
