Slobodan Ivanović

 

Osobine

 

Osobine

Osobine svijeta su fizičke, i nisu za pjesmu
njihova rasprostranjena lična područja su
kao puževa kućica, ujedno i dom i tvrđava,
i svako ko se drzne ući narastao i veliki u taj prostor
magme i oličenja prilika, ne lica, je sam po sebi
licemjer, u najmanju ruku ništavan i nestaje
čim se neki element prostog svijeta sruši.

Osobine slike svijeta su takođe fizičke, ako
pristajemo da smatramo umjetnost nečim
što je van mimezisa, bićemo razočarani ovakvom
konstatacijom, slika svijeta je samo kadar
u nekom drugom fizičkom predmetu, ima
svoju debljinu i lična je emanacija količine gorčine
u ličnosti-posmatraču, međutim izostavljamo
mogućnost da posmatrač bude običan magarac.

Osobine rama slike svijeta su duhovna kategorija,
jer nije slika ono što čini prevaziđeni prostor
mogućnošću umjetnosti (kada kažem prostor
mislim na vrijeme), već okvir koji dijeli prisutnost
fizičkih osobina platna i zida na koji je okačen i
prisutnost naslikanog svijeta. Jedini način na koji
fiziku zida možemo odvojiti od svoje nemušte suštine
je da stavimo okvir u prostor koji obuhvata i
time je oslobodimo.

Osobine pjesme su lične i nefizičke, pjesma je ram
duha, pjesma je prostor ujarmljen tijelom i
papirom i na pjesmi se kao na zastavi ispisuju
parole, ako su parole glasnije od slobode - zastava
se pali, ako je pjesma glasnija od pisca - pjesma se pali,
ako je pisac glasniji od pjesme - magarci se pale,
ako je parola zapravo pjesma - prostor pjesme postaje
prostor recikliranog papira poprskanog mastilom,
sa svojom debljinom, samo još jedna slika, mimezis
svijeta.


Osobine 2

Osobine sobe su fizičke, njena bolesna unutrašnjost
sa hrpom nabacanih predmeta oslikava unutrašnje
stanje posjetioca i vlasnika sobe, kada se po sobi
prospe krv, progore nasloni fotelja cigaretama ili
usisa sva ostala prašina iza ormara, u vazduhu se javlja
neki potmuli osjećaj vraćanja kroz vrijeme u ono doba
kada soba još nije postojala, i kada se nad zemljom
klatio vazduh.

Osobine vazduha su nefizičke, fantastika vazduha je u
njegovom vječnom prostiranju kroz predjele koji se samo
mogu mjeriti količinama propasti koja se tamo desila, kada
se vazduh zgusne kiše iznenada polivaju i ispod majica
se naziru kože, kože tada hodaju kroz vazduh i on ih kasnije
suši i naježene kože osvajaju vazduh svojim bestidnim
pokretima.

Osobine koža su ujedno i fizičke i moralne, jer kože
predstavljaju našu nemogućnost da se samo odvojimo
od svog tijela, našu krhku nemoguću spoljašnost, zato ih
obožavamo u ritualima pripijanja kože uz kožu kao i u toplim
ljetnjim noćima kada se kože magnetizmom privlačnosti lijepe,
kože se takođe štave i kače na zidove, kao hvatači snova ili
prosta magareća razonoda, tada su posve fizičke i ta njihova
otuđenost unutar fizike prostora gotovo da boli.

Osobine zidova soba i ostalih prostorija svijeta su ljepota,
čista vječna ljepota, jer objašnjavaju potrebu čaure kao vida
postojanja, obična začaurena soba zidovima objašnjava
da je sama i da ne postoji druga soba slična njoj, individualnost
zida sprječava svako poistovećivanje sa nekim drugim zidom,
zidovi su tvrdoglavi, godinama drže države odvojenim da
bi se uz zvuke maljeva prostrli po asfaltu kao pobjednici,
zidovi su vlastodršci, oni kojima se molimo pred san.

Osobine prašina su duhovne, prašina je produkt naših
raspadanja, prašina u našim sobama izaziva pravu malu
mini revoluciju, grinje se skupljaju i vode ratove oko
naših odbačenih koža, kada bi se sva prašina koju proizvedemo
stavila na vagu, vaga bi pretegnula svijet, i u tome je njena
suštinska ljepota, ako pokušamo da obrišemo prašinu,
nećemo uspjeti, jer prašina rađa samu sebe i dok budemo
brisali postojeću, stvorićemo novu.


Osobine 3

Osobine kreveta su materijalne i samo nekada
ljubavno čiste, kada se prašnjavi kreveti lome
pod udarcima crvenih koža, kreveti pucaju i na
drugom kraju svijeta se čuje okean kako lomi
crveni pijesak, zašto ne prišiti na krevet oribane
dlanove, pa se pustiti sa njim niz vodu kao na
brodu?

Osobine pijeska su zrnaste i nefizičke, pijesak se
tih i sitan prosije, ubaci u bocu i tamo ostavi do čekanja
nekog trenutka proste dosade ili čiste neljudske
ljubavi, pijesak se tada baci, na licima neke šarene
kolone ostaju tragovi sitnih crvenih mrlja, a oko
naših kreveta osobine pijeska ocrtavaju gvozdene
bore parketa.

Osobine parketa su fizičke, parket je kao i svaki pod
samo podmetač naših prapodobnih stopala, ako stopalo
slomijemo udarajući njime o parket, slomiće se i
dno naše sobe, pa ćemo lutati u sobama bez podova
kao neko ko bi išao po vodi, recimo da se na hodočašće
u naše sobe ide preko tuđih podova i tada će se vidjeti
kako su zapravo hladni, ledeno stakleni i prosti podovi
svijeta.

Osobine svijeta su diferencirane, suma svih osobina činilaca
koji je sadrže u sebi, na primer, ako kažem prašina,
sa nečijeg kreveta se strese ostatak od hrane, mrve hljeba
daju se golubovima i opet se uvlači tama ispod noktiju i
grebe, pijesak je ostao u cipeli, okeani se povlače i sve osobine
se tako komešaju i miješaju, pišu i ispisuju. Sve osobine svijeta
su, ponavljam samo suma svih osobina činilaca koje sadrže u sebi.

Osobine stopala su fizičke i nadasve konačne, stopala određuju
naš put kroz život, prosto, jer ako su ravna i kriva, stajaćemo na
putu mnogo, ako su gipka i velika, trebaće nam mnogo obuće
za put, ako su debelih koža na tabanima, moraćemo mnogo
da idemo po pijesku, konačne osobine naših stopala su takve
jer prestanu da rastu i mogu samo da se krive i deformišu,
da zalaze u neke nepoznate puteve.


Osobine 4

Osobine stola su fizičke, emotivne i rastakajuće prisutne,
sto se kao entitet u prostoru lako može razmontirati,
tada je fizika samo dio njegovog mnjenja, on je emotivan
jer na njemu ručavamo i vodimo crne ljubavi, prisutan je
u svakodnevnom kretanju, na stolu pišemo naša dokumenta
za razvod i ostavljamo poruke da su ručkovi u rerni i da smo otišli
u hotel sa ljubavnikom, stolovi pružaju svoje četiri noge u podrumima
i trunu polako, kao mi iznutra.

Osobine podruma su fizičke, učaurenog svojstva podrumi su
kapsule sjećanja koje čuvaju vina i izraslo korijenje u prostim
uglovima, podrumi čuvaju i nekada naše tajne, ako smo možda
u podrumima ubijali, otkriće nas, kao i trule stepenice na ulazu,
time podrumi postaju podzemne kategorije i nemaju ništa
sa fizičkim svijetom jer podrumska realnost je usporena realnost
našeg postojanja, podrumi su zagasito blatnjavi, prosti ispljuvci,
kopilad soba.

Osobine kopiladi su nasilne i mentalne, kopilad vode svoje živote
kao djeca drugih i tuđih ljudi, jer se odriču njih u rođenju,
ali dijete nije ničemu krivo, prema tome kopile postaje nasilno
nefizičko biće, i prečesto želi da nađe svog pravog roditelja i da
ga krvavog odbaci uz neki zid podruma, da se poigra njegovom glavom
o sto, ili prosto želi da ga zagrli, tada se mentalni procesi pale i prosta
snaga ustupa mjesto vječnom razumu, ocu svih kopiladi.

Osobine kretanja su pokretima opisane, kada se otvori čaura
i prospe sjeme po suhoj zemlji, na vjetru će se naći obrisi čaura
i otkriti njihovo vrtložno kretanje, vjetar tako predstavlja sam po sebi
kretanje koje je izmišljeno i svrsishodno, kretanje objašnjeno malim
gomilama riječi, spojenim u čaure koje objašnjavaju proces, kada
se te gomile izgovaraju, nastaje kretanje govornog aparata i naše
se usne krive u vječni opnasti obor i krećemo se zajedno sa prizorima
koji izrastaju u našoj mašti, kretanje je neuhvatljivo i ne može mu se
zadati jasna kategorija osobine.

Osobine sjemena su fizičke, karakterne i vječne, sjeme je karakter svijeta
sjemenom se određuje nastavak vrste, obris istine, sjemenom se piše
po budućnosti, karakter sjemena je sadržan unutar opne koja ga čuva
kada klica izraste, kao da je cijela istorija svijeta sadržana u toj čauri,
moguće je da će da umre, moguće je i suprotno, i onda shvatamo koliko
je tek naš život nasuprot tog sjemena stvar krhka i neodlučna, ako se
pak sjeme bundeve osuši na suncu, postaje fizičko, kada se gricka unutar
zadimljenih prostorija sa majkama i prokletnicima što ne zaklapaju vilice,
odbacuje se košuljica pljuvačkom natopljena i sjeme završava unutra, na mjestu
na kome nikada ne bi smjelo da bude.


Osobine 5

Osobine autobusa su fizičke i neometano magijske,
u autobusima ljudi levitiraju, autobuse Keno naziva
opnokrilcima, kada se autobus prevrne, iza njega ostaju
fizička tijela, smjese limfe, krvi i razbijenih mozgova,
ako sjediš blizu prozora, igraš na žici i tvoje su noge
sačinjene od tvrdih izraslina, kada se autobusi skupe i
kreću u podzemne ili nadzemne garaže, vičeš za njima
jer te ne vode u smrt, autobusi su opasni i kao fizika i
kao nepostojeća magija.

Osobine vozova su električne, dizel ili plave, ako je voz plav
na čelu države stoji kamen i svi ga podupiru dok se
ne stropošta u more sa otoka, kada se dizel pusti
po tračnicama, klizavi vozovi u Bioču iskaču iz šina
i skije se zarivaju u nečije mlado meso, oni koji su preživjeli
sa sobom nose ruke dugih prstiju, neko majku i brata, da li
treba kriviti Teslu što se negdje voz zakucao u voz iako je
Tesla umro od gladi, on nije znao šta su brzine i zelene uske
trake pejzaža? Osobine vozova su da te vode u smrt, vozovi
su opasni kao elektrika, dizel ili plava krv.

Osobine aviona su fizičke, za klijentelu visokog i niskog kvaliteta
novčanica, ako se nečiji stomak puni kavijarom, s druge strane
okeana se spušta avion koji spušta nos i izgleda kao osakaćena
ptica, treba li reći da je avion pun debelih Rumuna i da se tapše
kada sleti, turbulencija je prisutna i tada se neki Srbi dočekaju
na noge sa deset hiljada visine, ako kao u filmovima misliš
da će avion oteti, desi se samo da jedan šraf nije fabričke veličine
i tada smrt nastupa u vidu nečije ćelave glave. Osobine aviona su
da te vode u smrt, avioni su opasni i kao fizika visokih i niskih oštrica.

Osobine prevoznih sredstava su komparativne i komplementarne,
noge se zamjenjuju fizičkim i opasnim predmetima, automobili nemaju
osobine, jer su zatvoreni i metalni, nečiji debeli tabani su nad
zagrijanim đonovima, ako se krene na vrijeme, put se kao u
Forestu Gampu, prelazi trkom preko autoputeva, da li se daljine
dostignute u prevoznim sredstvima okreću oko putnika, ili
putnici putuju sa predumišljajem, osobine prevoznih sredstava,
kada se porede sa debelim tkivom, postaju sredstvo opuštanja
mišića.

Osobine puteva su daleke i izdužene, putevi nemaju krajnju svrhu
ni cilj, kada se Hadrijan po Africi bacao kopljem na lava, negdje
nije ni bilo puta pa su prašine padale po okrajcima svijeta, iako
se tada hrišćanstvo tolerisalo, putovanja su bila jedini način
da u budućnosti Vijon i Leon Afrikanac spasu kože, literarne
reference nemaju svoju osobinu, intertekstualnost poništava sama
sebe, osobine puteva su, kao što sam rekao, daleke i izdužene.

 

Slobodan Ivanović je rođen u Nikšiću 1988. godine. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na katedri za francuski jezik i književnost. Pobedio je na konkursu Pjesnička riječ na izvoru Pive 2009. godine i kao nagradu objavio knjigu Adresa sna (Plužine, 2010). Pesme su mu objavljene u antologiji nove poezije YU prostora Van kutije (Gligorije Dijak, Podgorica, 2009). Objavljuje na književnim sajtovima, i učestvuje na raznim beogradskim i drugim čitanjima poezije, privatnim i javnim. Svira harmoniku u bendu sHpiritus mOvens. Živi i radi u Beogradu, piše, prevodi i čita.