TEMAT:
mlađa hrvatska poezija



Branislav Oblučar i Marko Pogačar

 
PJEŠKE PO INTERNETU
Izbor iz mlađeg hrvatskog pjesništva

 

Unatoč očekivano nepovoljnim društvenim i tržišnim uvjetima, moglo bi se ipak ustvrditi da su nulte bile dobre godine za poeziju u Hrvatskoj, barem onu koju su pisale autorice i autori mlađih generacija. Desetljeće je za nama, i retrospektivni pogled ima što obuhvatiti. Nakon tmurnih i poetički oskudnih devedesetih, nulte su na samom svom početku iznjedrile nešto drugačije: nastupio je „val“ stvarnosne poezije, komunikativne i čitane, na čijem je čelu danas već kultna knjiga Tatjane Gromače Nešto nije u redu?, uz čiji bok stoje knjige autora kao što su Krešimir Pintarić, Drago Glamuzina, Vlado Bulić i drugi. Poezija je u takvim poetikama izmaknula u prethodnom desetljeću već prilično iscrpljenom iskustvu jezičnog pjesništva koje je dominiralo još 80-ih, a koje je, prije svega na stranicama časopisa Quorum, bilo obilježeno intermedijalnošću i popularnom kulturom kao znakovima novoga doba. Upravo te su sastavnice, kao i već tada dominantan kolokvijalan govor pjesništva, prožet jezikom ulice, oznake koje će u većoj ili manjoj mjeri preuzimati mlađi naraštaji, kako oni 90-ih, tako i oni nultih. 

Dok su desetljetni ritmovi suvremenog hrvatskog pjesništva od 50-ih godina prošlog stoljeća obično sagledavani preko časopisnih žarišta uz koje se onda obično vezala i određena generacija, nulte godine, kao i prethodno desetljeće, narušavaju i mijenjaju takvu koncepciju. Premda je problem časopisa, njihovog književnog i društvenog utjecaja nedvojbeno evidentan, pa je on postao i problemom kulturne politike, ne može se govoriti o zamiranju časopisne scene. Godine 2005. počeo je u polugodišnjem ritmu izlaziti časopis Poezija, namijenjen isključivo pjesništvu i uz njega vezanom kontekstu, a svoj je ritam obnovio i Quorum, s pomlađenom redakcijom, u kojem je poezija i dalje obavezno mjesto. Valja spomenuti i časopis Tema te dvotjednike Zarez i Vijenac. Ne smije se zaboraviti ni internet kao novi prostor na kojemu u nultima zaživljuje i književnost, isprva na blogovima, a potom sve više na različitim portalima, najprikladnijima za žanr recenzije, kritike ili razgovora. Za većinu je ovdje spomenutih časopisa karakteristično da ih uređuju i u njima zajedno objavljuju kako autori najmlađe, tako i oni srednje ili starije generacije, što se može iščitati i kao poetički indikator: različite poetike manje-više nekonfliktno supostoje, a najmlađe generacije pišu neopterećene tradicijom – nema velikih imena i velikih opusa koje treba osporiti ili se s njima nadmetati. Individualnost, samosvijest, inzistiranje na poetičkom pluralizmu, kao i poznavanje konteksta u kom se piše kategorije su kojima se u najopćenitijem smislu može označiti stanje mlađe hrvatske pjesničke scene. Problematika pripadajuće kritičarske produkcije unekoliko slijedi onu časopisnu. Mlado i najmlađe pjesništvo, tako, uglavnom na stranicama već spomenute, uskospecijalizirane periodike, prate kritičari svih generacija, u rasponu od Tonka Maroevića, preko Branka Maleša i Nikice Petkovića, do Darije Žilić, Katarine Brajdić i nižepotpisanih. Slabija profilacija unutargeneracijskih kritičara, jasno očitljiva u usporedbi s prethodnim naraštajima, može se, jednim dijelom, pripisati i već spomenutoj distribuciji pjesničkoj kritici posvećenoga medijskog prostora.

Izbor koji donosimo dobro oslikava upravo naznačeni kontekst. 1973. godina kao granična s obzirom na rođenje uvrštenih pjesnika pokazala se, iz dva razloga, izbornički zahvalnom. S jedne strane ona predstavlja dobro pogođenu razdjelnicu prema još uvijek slabije kanoniziranim autorima i opusima, onima koje, u dobroj mjeri, još valja temeljito kritički usustaviti i valorizirati. S druge, s izuzetkom Vlade Bulića, upravo ona predstavlja razdjelnicu prema ključnim pjesnicima spomenutog stvarnosnog registra, rođenim mahom krajem šezdesetih i na samom početku sedamdesetih godina. U izboru koji prilažemo riječ je, tako, o pjesnicima rođenima između 1974. i 1984, koji u nultima objavljuju svoje prve ili najznačajnije knjige – bez većine njih nije moguće zamisliti recentnu mlađu pjesničku scenu. Uz njih je, osim na početku teksta već spomenutih imena, važno navesti još barem nekoliko autora rođenih krajem 60-ih ili početkom 70-ih da bi slika bila potpunija; riječ je o Ivici Prtenjači, Tomici Bajsiću, Slađanu Lipovcu, Evelini Rudan…

Dorta Jagić i Ana Brnardić pjesnikinje su koje svojim knjigama objavljenim na samom početku nultih odnosno krajem 90-ih stvaraju prijelaz između desetljeća, pa u njihovim prvim knjigama kritika opaža značajke ranijih pjesničkih poetika, dok u nultima njihova pisma razvijajući se dosežu prepoznatljivost i samosvojnost.

Ana Brnardić u svoje tri knjige pjesama uprizoruje zanimljiv pjesnički put, od inventivnog baštinjenja poetika jezičnog iskustva 80-ih godina u Pisaljki nekog mudraca, preko izmaštavanja oniričkog, bajkolikog svijeta u Valceru zmija, s dominacijom pjesme u prozi, do Postanka ptica, knjige koja raniju izrazitu fragmentarnost izraza izručuje komunikativnijem idiomu s natruhama narativnosti. Da bi stupio u pjesnički svijet Ane Brnardić, čitatelj mora poći često nepredvidljivim asocijacijskim putanjama, kroz semantički gustiš teksta, pod ruku s kakvom zmijom, pticom ili anđelom, ili s kakvim drugim imaginarnim bićem koje šeće samom granicom poznatoga svijeta, a često i s onu stranu. 

U sve četiri svoje pjesničke knjige, sve vrijeme crpeći iz tekstualističke tradicije i snažnom je autorskom gestom nadopisujući, Dorta Jagić gradi razigran pjesnički univerzum utemeljen na dvjema konstantama: gustoj, hermetičnoj metaforici te otvorenoj, raspršenoj strukturi pjesme čiji često neodoljivi zamah verificira sveprisutna šapa poete ludensa. Od Plahte preko glave (1999), preko Tamagochi mi je umro na rukama i Đavla i usidjelice (2003) do Kvadrature duge (2007), temeljni autoričin egzistencijsko-etički horizont, kao i najpregnantnije referentno semantičko polje ostaje evanđeosko kršćanstvo i njegov centralni tekst, Biblija.

Olja Savičević Ivančević prvom se pjesničkom knjigom javlja kao osnovnoškolka, daleke 1988. godine, a nakon još dva mladenačka naslova u horizontu suvremenoga pjesništva etablira se knjigom Kućna pravila (2007). U potonjoj, rubno konceptualno strukturiranoj, mahom u proznim fragmentima, pjesnikinja donosi melankolični, izglobljeni narativ vlastita djetinjstva, lirsko mapiranje njegovih prostora i aktera – suptilnu, filigranski ispletenu arheologiju intime. Ovi, na anegdoti, upamćenom detalju, osjetu, ili pronađenom davno izgubljenom predmetu utemeljeni asocijativni nizovi organskog sjećanja postat će temelj za najveći dio kasnije autoričine proze, ali i poetiku njezina otprilike u isto vrijeme inauguriranog pjesničkog heteronima.

Najeklatantniji predstavnik stvarnosnog registra u obuhvaćenoj generaciji svakako je Vlado Bulić. Njegova, za sada jedina, pjesnička knjiga 100 komada (2003) sjajno objedinjuje sve bitne značajke spomenutog registra/stila: narativnost, iskaz gotovo u potpunosti lišen figuracije na čelu s metaforom, kolokvijalan, svakodnevni idiom, humor, politički angažman te, kao jedinu izrazito eksponiranu figuru, u svim smjerovima, nerijetko i autoreferencijalno emitiranu ironiju. Donekle očekivano, Bulićeva je stihovna proizvodnja našla svojevrsnu ekstenziju u proznoj formi, te ju je moguće čitati kao integralni dio autorove poetsko-prozne tranzicijske bildungs-trilogije.

„Mijesim tekst / kao pogaču“, možda je najefektivniji autopoetički stih prvijenca Branka Vasiljevića, pregnantno i znakovito naslovljenog Zid – njime se iskazuju određena očekivanja spram pjesničkog jezika, od kojega se istodobno traži podatnost oblikovanju i otpor uhodanim značenjima. I dok je u Zidu jezik naglašeno tjelesan – karnalan i erotičan – u Tiltu, drugoj pjesnikovoj knjizi, jezik je uronjen u zonu egzistencijalne tjeskobe, koja je mjestimice čitljiva i kao ljubavna ili naprosto tjeskoba komunikacije, čija se odsutnost međutim komunicira iznova pronađenim lirizmom i melankoličnim stavom pjesničkog protagonista.

Identitet Saške Rojc neko je vrijeme predstavljao nepoznanicu u domaćoj pjesničkoj jednadžbi, da bi se zatim (samo)razotkrio kao heteronim Olje Savičević Ivančevć. I prije toga, međutim, nije bilo teško očitati zajedničke formalne i tematske preokupacije spomenutih autorica. U knjizi Puzzlerojc (2007) pjesnikinja također donosi niz proznih fragmenata, čija je temeljna motivska os upravo tvorba identiteta, njegova fluidnost i polifonija. Ovaj put dominanta pripada problematizaciji onoga spolnog i rodnog, a zatim, ponovno, obiteljskog. Izraz je nešto oštriji, kolokvijalniji, a protagonistica je, ne bi li se identitetni konstrukt i lingvistički mimikrirao, sklona opetovanom samoimenovanju.

Knjiga Marije Andrijašević Davide, svašta su mi radili izdvaja se radikalnom ispovjednošću utemeljenom na dvjema temama: obiteljskoj tragediji i ljubavnim nedaćama, koje se u pjesmama tijesno prepleću. Njezin je diskurs bujan, razigran, višeglasan i bogat digresijama, odlikuje ga mješavina povišene emotivnosti i (auto)ironije. Pisanje je mjesto na kojem će njezina protagonistkinja svoj identitet uvijek iznova dovoditi u pitanje, tragati za njim ili ga nastojati potvrđivati – on nikada neće biti fiksna, dovršena kategorija, jer je rezultat višestrukih dijaloga koji najčešće ne nalaze točku pomirenja.

Antonija Novaković još je jedna u nizu pjesnikinja koje su u drugoj polovici nultih za svoj prvi rukopis nagrađene nagradom Goran za mlade pjesnike. Rezultat ove nagrade 2008. godine je zapažena knjiga Lako mi je biti lošija, čija je glavna osobina spoj fragmentarnog, bizarnom slikovitošću impregniranog govora, i ekscentrične subjektivnosti, određene tamnom osjećajnošću. Upravo takva osjećajnost, ukorijenjena u naplavinama napuklih ljubavnih dijaloga ili monologa, biva izvorištem same poezije, pojmljene kao traumatične točke što opsjeda jezik ne dopuštajući mu zatvaranje oko nekog konačnog smisla koje bi kao rezultat imalo i cjelovitu/zacijeljenu subjektivnost. 

Na koncu, bez velikih zaključaka, pružamo čitatelju letimičan snimak (naj)mlađe pjesničke situacije u susjedstvu. Priložene pjesničke tekstove on može čitati i kao pošiljku iz paralelnog svijeta (ili jezika, što je u poeziji isto), o čijoj udaljenosti ili blizini geografija zapravo ponajmanje odlučuje.

 

Branislav Oblučar (Bjelovar, 1978), pjesnik, književni kritičar, esejist. Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranovog proljeća. 2006. godine za rukopis Mačje pismo nagrađen je Goranom za mlade pjesnike. Radi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Bibliografija:

Anđeli su pali na tjeme (s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, Bjelovar, 1997);
Mačje pismo (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 2006);
Pucketanja (Algoritam, Zagreb 2010).

Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavljuje poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku. Urednik je u književnom časopisu Quorum, dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez i nakladničkoj kući V.B.Z. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika.

Bibliografija:

Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006, DPKM 2009);
Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb 2007);
Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb 2009);
Atlas glasova, eseji (V.B.Z, Zagreb 2011);
Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb, 2011);
Bog neće pomoći, prče (Algoritam, Zagreb 2012);
An die verlorenen Hälften, izabrane pjesme (Edition Korrespondenzen, Wien 2010);
Portret s britvama, izabrane pjesme (Treći Trg, Beograd 2010);
Cada oliva és un estel fos (s Dinkom Telećanom), izbor pjesama (Institució de les Lletres Catalanes, Barcelona 2010);
Predmeti, izbor pjesama (Antolog, Skopje 2012).