izbor iz mlađe hrvatske poezije
Ana Brnardić
Moj dvorac u kori drveta
Egoizam ukućenosti: kad si u sobama svoje kuće nosiš kraljsku krunu i nagoni mjehurasto izbijaju. Kuća čuva. Sjedneš za knjigom, a iz nje (umjesto da se TI taložiš u slova) iskakuju mravi i napreduju tvojim trupom. Da sam barem knjižnica!
U kući ne možeš izbjeći sebičnosti. Sve je pokoženo tvojom dermom. Zima vani pripušta malo cakline, bjeline i negativne glazbe kroz staklo u toplu dlakavu sobu. Čaj se puši. Kralježnica je u kutiju pospremljena. Knjiga prede, a lijeni čuvar-anđeo gosti se kokos-kockama.
Što hoće onda bijesni ljudi grada, ulica i atrija? Licima raširenim u bjesove mole malo ljubavi, u šaku umrvljen poljubac, tajni znak. A nekolicina ih je skupila lice u suhu smokvu, takvi moraju prvo proći tečaj za odvikavanje.
(2005)
Siesta u gradu od kamena
To nešto od čega jedva mogu disati su žene u crnome koje slijepo uđu u trbuh. Unutra je crn mrak, pa pale kojekakve lampice. Lice sivo kao pokojna koža, a haljine šušte i mirišu po deterdžentu. Sjednu za stolić i jedna kuha kavu na kuhalu. Ostale žmire. EEEj, tamo! Najcrnje od svega, dragi moj dopisniče, jest što neće govoriti. I kad bih bar jednoj zavirila u lice kojem se bliži zavinut prst, preko njega kao slučajno pada plašt rupca. EEEj, tamo dolje.
(2005)
Vrag
Vrag je lišenost riječi,
ruka koja raste ni iz čega i već postaje
ljudska.
A dobrota, sveci, anđeli?
Oni su svjetlucave krijesnice koje,
ponegdje veličine mog palca – kao npr.
tu, u Ohiju – probijaju mrak, ulaze
kroz okanca koja su se stvorila,
naravno, u trenutku
iznenadne gluhoće.
(2009)
Pisanje na tipkama
dok pišem na ovoj spravi
posao udaranja u slova ne razlikuje se puno
od uspinjanja na neku zimsku planinu
sa štapom i dobrom opremom
kockasta slova su poput neosvojivih klisura
pišem u rukavicama od grube vune
nos mi je crven kao u tibetanske seljančice
a tlo na kojem su ova ugažena slova
crno od tvrdoće
premda su male šanse da ću se uspeti
zastat ću kod prve kolibe
iz koje posvuda suklja dim
odmorit ću se uz crni napitak iz samovara
pa ću poći dalje po ledenim guturalima
koji se obično, tamo pri vrhu, grupiraju
u bijelu smrt
(2009)
Naricaljka
Mogla bih cijelo jutro iskašljavati tamne pauke,
tako drage prijatelje nesanice, držače svijeća,
svoja nutarnja bića.
U početku, bog nije pravio razliku: čovjek, riba, kopriva.
Otvorio bi sovine oči i gledao u prozirnu planinu.
Ujutro, tamna šljiva neba širi se po tijelu.
Glava se okreće oko sunca i upisuje svoju starost
u drvene listove.
(2009)
Ana Brnardić (Zagreb, 1980) diplomirala je komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studira violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Objavila je tri knjige pjesama; prva je nagrađena je nagradom Goran za mlade pjesnike i nagradom Društva hrvatskih književnika Slavić za pjesnički prvijenac, a druga nagradom Kvirin za mlade pjesnike. Izbor pjesama iz tri zbirke preveden je na rumunjski jezik i objavljen pod naslovom Hotel cu muzicieni (Editura Academiei internaţionale Orient-Occident, Bukurešt, 2009).
Bibliografija:
Pisaljka nekog mudraca (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 1998);
Valcer zmija (Matica hrvatska, Sisak, 2005);
Postanak ptica (HDP, Biblioteka Poezije, Zagreb 2009).
Dorta Jagić
Barbara
tog je ranog poslijepodneva u kafiću iznad terminala
moja draga Barbara, koju ja od milja zovem Barek
neovisno o Nicku Caveu, Shreku 2 i Bibliji
shvatila da people aint no good.
ja sam srkala kakao, ona je plakala i tako pijuckala slani kapučino.
onako s podočnjacima i podbula, sjedeći u kontralihtu
naricala je nad činjenicom da je dvadeset godina vjerovala kako su ljudi bubači,
i da im se odurnoća samo ponekad nekim čudom desi.
ne obazirući se na konobara
pitala se retorički (u jobovom ključu) kako je mogla učiniti nešto tako svinjski,
i to više puta. ona. ona koja je cijeloga života vjerovala da je oličenje
dobrote i morala.
ona. ona koja je cijeloga života vjerovala da je oličenje čovječnosti.
u to ime pala je još jedna zasoljena kava.
uvjeravala je: stara, to nisam bila ja.
ja sam radila harmonike od papira za šećer i bila hepi
što je došla pameti i uvidjela da su ljudi zli. da im treba spasenje od njih.
kao kakav ključni masenger u Matrixu
nadnijela sam se nad stol i
izrekla joj revolucionarnu istinu
da u svakom nespašenom čovjeku živi barem jedno sivo čudovište.
egzaktno rečeno pobunjeni anđeo.
šutjela je, ali nije bila iznenađena. (ovoga puta nisam ispala fanatik.)
gosti su odavna otišli kući i konobar je zatvorio kafić. prošla je jesen, pa i nova godina.
brat joj se zaposlio, starija sestra se udala.
ona je i dalje sjedila i plakala. o ljudi, koja milost.
digla se i otišla van, u isusa.
(2001)
Minute šutnje na odašiljaču
od svih gangličnih organizama na planetu
najnervoznija su domaćice.
i kad su najsmirenije
noktima mrve u džepovima šlafroka
šahovske kraljice od tijesta.
svoje poznate halucinacije
dobivaju od kronične osvijetljenosti kuhinjskim
žaruljama od šezdeset i šest vati.
ispod pregača nose tijela puna pupaka
a u očima sjenke nedonoščadi u zelenom pakpapiru.
njihov svetac zaštitnik ponešto je malouman
i ima tijelo televizora sony.
u prijepodnevnim satima
ako je zdrava
štitnjača domaćice izlučuje
posljednje želje junaka hispanističke sapunice.
kad naposljetku umru od dehidracije
njihova smrt izaziva tonske smetnje na odašiljaču.
(2002)
Loža hvatača pomisli
sigurno je
da još živi tradicija gluhih travara
koji kradom skupljaju smolu iz zdravih ušiju.
to rade pomoću nastranih pijavica
pa u zemunicama ispod kolodvorskih bifea
uvečer povežu oči i prave iz smole ukusan, slatkast čaj.
natašte ga u zoru ispijaju
da bi mogli lunjajući ulicama osluškivati i
snimati naše pomisli, naposljetku
biti ekskluzivni poznavatelji prave situacije u svijetu
ipak, znatnije ne utječu na ljudsku sudbinu
jer ti čudni gnostici preziru djelovanje.
u amazonskim prašumama tiskaju svoje tajne novine
samo za upućene članove.
nažalost, lepet njihovih svečanih kragni
rastjeruje naše špijune
pa o njima zapravo ne znamo ništa više.
samo jesen skuplja njihova najsitnija sjećanja
koja nakon smrti ugrađuju u transkontinentalnu cestu
(2002)
mi ptice, a ribe, a riječi
u početku,
kao duh u postanku
mi, ptice tek izletjele iz križa
lebdimo nad tamnim vodama
još nejasne svome kljunu
dirljivo razrađujemo godinama
i pad i let i pad
prihvatljiv zrnu metka i našem
neprobojnom tijelcu
od žutoga skaja što prolazi kroz
sve zidove
dugo učimo prepoznavati naš vjetar
i ljubiti se s njime u trbuh u munji a
na zemlji rubikovom kockom
odvajati more od kopna
i na tlu
napuhavati čvrste sfere zraka,
što će se tek kad poletimo
po trgovima uvaljati u brašno
i postati vidljive
svima jestive
kugle živih
riječi
(2007)
31. rođendan
ako tog jutra, pa makar ti bio 31. rođendan
nisi ustala iz torte
iz kreveta kao božje dijete
u kožuhu s izvezenim crvenim klizaljkama
brige ti se tokom dana
gomilaju kao krpice za naočale
nešto kao razlivena stara koža vuka skori se na torbici
na patent zatvaraču hlača
hvata se po noktima, mobitelu, novčaniku
i ometa signale iz svemira
koje ti šalje uskrslo vrhovno biće
u takvim se danima prejedeš piletine za ručak
i sjedneš pisati prosječne kokošje pjesme
zbog rastuće napetosti u vratu
i vodostaja rijeke cetine
nazoveš urednika, sestričnu i preostalu živu baku
a zamusano se čudovište
ščućuri u maternici, tiho plače i pije crnu kavu
u sumrak zavija pod pazuhom
a navečer te raspori i napuni kamenjem
iako je ono to koje je mrtvo
i smiješno
sutradan lovci i geometri na prozoru mjerkaju
koliko ovog puta brizi nije uspjelo
produžiti život slvljenici bar za jedan
krvavi lakat
(2007)
Dorta Jagić (Sinj, 1974) osim poezije piše i objavljuje eseje, dramske tekstove i kratke priče (nagrade časopisa Vijenac i Večernji list). Dobitnica nagrade Balkan Grand Prize for Poetry 2007. godine. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Od 1999. bavi se kazališnom režijom i pedagogijom u studentskim kazališnim grupama u Zagrebu.
Bibliografija:
Plahta preko glave, pjesme (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 1999)
Thamagochi mi je umro na rukama, pjesme (Meandar, Zagreb, 2001)
Đavo i usidjelica, pjesme (AGM, Zagreb, 2003)
Kvadratura duge, pjesme (AGM, Zagreb, 2007)
Kičma, kratke priče (AORA, Zagreb, 2009)
Olja Savičević Ivančević
*
moje noge rastu u kadi. moje noge odlaze od mene. još jučer sam mogla stopalo staviti na tjeme.
moje noge odlaze od mene ili to moja glava čini tlu.
ne znam što se događa, al stižu mi u susret knjige s najviših polica.
(2007)
*
otac je otvoren danju i noću. u njega može ući pjesma. u njega može leći bog ako se umori.
kroz njega može proći ljubav kao kroz prazan supermarket.
(2007)
*
u njenu je kolibu te večeri dolutao pas koji vuče saonice slane od krljušti.
- jednog dana tebe će potražiti muškarac - rekla je - čiji prsti pristaju među moja rebra.
pomela je kolibu, namazala tijelo i dlanom istjerala noć iz psećeg krzna.
s krova je mjesec kliznuo među ledolomce, a ta žena s vrućicom u modroj grivi,
izvukla je britvu iz pojasa i razrezala zimu za sebe i za psa.
(2007)
*
najednom sam razvila ljubav za jako slatko i suho voće. za bademe i med. za ćupove pune šećera, kave i začina. za korice limuna i crni papar.
živjela sam od grožđica i smokava, močila sam prste u rum i lizala jagodice, krišom. udisala sam požudno miris duhana iz lule. miris paste za cipele. miris tamnozelene
boje za drvo.
drhtala sam sama između zidnih tapeta i kredence.
slabu hranu nisam htjela ni kušati: samo repove rakova, samo datule, školjke i cimet.
za poljubac sam jedva dočekala trinaestu.
(2007)
*
od novca koji sam dobila za sitne riječi, kupila sam bicikl.
bila sam biciklistički talent svjetskog kalibra, prestizala sam motocikliste, preskakala krovove, vrebali su na mene iz daljine sportski agenti.
tada je iz reno četvorke izašao dečko i rekao: blesačo, umalo sam te zgazio, tko ti dade biciklu!?
četiri godine sam zaobilazila njegovu ulicu. kad me sljedeći put sreo, četiri godine je patio. barem.
(2007)
*
da sam, nakon bure, otrčala u park i vratila se s naramkom šišaka punih pinjola,
da sam uspjela zadržati dah pod morem od velikog do malog mula, da sam naučila vozit taj motocikl, da sam imala zvižduk koji se čuje u trećoj ulici, da nisi rekao nemoj, šteta je kad sam počela svlačiti majicu, ne bih ja pisala.
bilo je tako lako namještati sitne riječi u svoju korist, makar im lomila kosti.
(2007)
Olja Savičević Ivančević (Split, 1974) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu. Piše prozu, poeziju, novinske kolumne. Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je nagradom Prozak kao najbolji autor/autorica proze do trideset i pet godina; dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču Heroj te nagrade Kiklop za najbolju zbirku poezije Kućna pravila (2007). Prozni ulomci, priče i pjesme prevedeni su na dvadesetak svjetskih jezika, uvrštavani u strane i domaće izbore i antologije. Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica.
Bibliografija:
Bit će strašno kada ja porastem, pjesme (OŠ “Vjeko Butir”, Kaštela, 1988)
Vječna djeca, pjesme (Narodno sveučilište, Split, 1993)
Žensko pismo, pjesme (Thema,Zadar, 1999)
Nasmijati psa, kratke priče (AGM,Zagreb, 2006, 2007; Augustschnee, Voland&Quist, Dresden-Leipzig, 2008; Samizdat B92, Beograd, 2009; Blesok, Skopje, 2009. Nyitott Könyvműhely, Budapest, 2010)
Kućna pravila, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2007, 2009)
Adio kauboju, roman (Algoritam, Zagreb, 2010; Samizdat B92, 2010)
Vlado Bulić
***
u jednom od mojih sela (da, ja sam seljačina)
živi jedan redikul.
za vrijeme rata bavio se pisanjem
narodnih deseteraca
posvećenih Tuđmanu.
to je tada bio popularan hobi
u mom zavičaju.
to, naravno, nije spriješilo ostale
da ga i dalje smatraju redikulom.
osim starog Ivana koji je govorio:
“Ma je redikul, ali, bogami, sve mu se slaže.”
mislio je na rimu.
unatoč njegovom nepoznavanju
trendova u suvremenoj poeziji,
ne može se poreći da je Ivan
de facto umjetnik.
njegove breskve svake godine najbolje rode.
_______________________________________________
P.S. ispričavam se svim stanovnicima Naklica
koji je dijele mišljenje o Ivanovim breskvama.
to sam napisao radi poante.
P.P.S. ispričavam se Ivanu zbog isprike ostalim
stanovnicima Naklica.
to sam napisao da poanta
ne djeluje prejeftino.
(2003)
***
bivši
ratnik, pustolov i pržinar
Mate U.
izborio se
za posao
u lokalnoj mesnici.
kolje za sitne pare
i nosi bocu rakije sa sobom.
potegne gutljaj-dva.
dovede bika.
zaveže ga s dva lanca,
za desni zid
i lijevi zid.
fiksira ga pogledom.
digne čelični bat (bik nema šanse).
i udari svom snagom između rogova.
bik klekne.
Mate ga udari još jednom.
bik se izvali.
Mate nastavi:
"Jebem ti"
TUP!
"mater"
TUP!
"četničku"
TUP!
"u pičku!"
TUP!
obriše znoj.
uzme nož.
otpije još gutljaj
i mrtvom biku prereže grkljan.
krv šprica kao
iz vatrogasnog šmrka.
uzme bocu.
sjedne mrtvom biku na plećku.
pije
i gleda krv kako otječe u kanalizaciju.
(2003)
***
na nasipu su me jednom
zaustavila tri tipa.
prvi me pitao odakle sam.
rekao sam “Jebiga, iz Splita.”
to je njemu bilo dovoljno da me
pogodi cigarom u čelo
i laktom u zube.
jedan se slomio.
kad se uputio po još
mojih zuba rekao sam
“Oprosti što si mi izbio zub
i oprosti što sam iz Splita
Mogu li sad doma?”
razočarao se.
rekao je: “Daj barem sa mnom
jedan na jedan. Oni se neće miješati.”
“Stari, sorry, ali ja bi stvarno doma.”
(BOLJE ISPAST GLUP, NEGO IZ BUSA. – grafit)
pa su me pustili.
kad sam to ispričao Veci,
obećao mi je da će “slomit pičku prvom
Purgeru kojeg vidi u Splitu.”
naravno, ispunio je obećanje.
zato je nekad dobro prešutjeti
neke stvari.
(2003)
***
kad sam prije par godina
također pokušavao
pisati poeziju,
to je izgledalo ovako:
Anonimne Bogorodice
u bijelim vjenčanicama
plešu prve valcere
polagane smrti
uz nostalgične zvukove
privatnih revolucija:
mamurne stratocastere i
distorzirana razočaranja.
Da razbiju dosadu,
rađat će sjene
nekih novih polubogova.
pokazao sam to DRAGI.
rekao mi je da se i on sjebe
kad guta tripove na
seoskim pirevima.
(2003)
***
rekla je: “Osjećam se užasno.”
pa sam je pitao: “Što ti je? Reci.”
odbila je konverzaciju.
rekla je samo: “Sama sam doma.”
pa smo otišli do nje i poševili se.
(stvarno sam se trudio.)
nakon svega, pitao sam je: “Je li ti sada bolje?”
rekla je “Da.”,
ustala,
zapalila cigaru,
otišla do frižidera,
otvorila Ožujsko i
otpila skoro pola boce.
toliko o muškim svinjama.
(2003)
Vlado Bulić (aka bloger Denis Lalić), rođen je 1979. u Splitu, studira hrvatski jezik i književnost te informatologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u časopisima Quorum, Godine nove; studentskim novinama Revolt; u časopisu Libra Libera je i danas jedan od urednika. Tekstovi su mu čitani na Trećem programu Hrvatskog radija, na Radiju 101, a jednom je nastupio na FAK-u. Piše scenarije za tv-serije Bitange i princeze od 2006. i Mamutica od 2008. Bio kolumnist Cosmopolitana od 2006. do 2009. Od 2001. - 2006. bio je „stalni bloger“ internet-portala www.index.hr na kojem je pisao blog Pušiona Denisa Lalića, najčešće u formi kratke priče. Taj je blog 2003. proglašen najboljom web-kolumnom hrvatskog dijela weba. Knjiga pjesama 100 komada prevedena je na engleski jezik.
Bibliografija:
100 komada, poezija, Studentski centar, Zagreb, 2003. (pobjednik natječaja za prvu knjigu Studentskog centra u Zagrebu);
Putovanje u srce hrvatskog sna, roman, AGM, Zagreb 2006. (Nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2006.);
Denis Lalić (Vlado Bulić): Pušiona, AGM, Zagreb 2006;
Game Over, scenarij kratkog igranog filma izabran na natječaju Zagrebačke priče, 2007, Zagreb film festival.
Branko Vasiljević
***
mijesim tekst
kao pogaču
jednim brzim zzzup
oblikujem pisoare gramatiku
kvalitetno vino buržoaziju
on neprestano navire iznova
kroz vrata iz zida
iskače iz utičnica
pojavljuje se u kosi tanjuru
gaćama vokativu u smeću
u posudu s njim! u posudu!
jedan pas strpljivo promatra
znoj kaplje
(2003)
***
pogledam
u kristalnu čašu
kristal reče: uđi!
ja uđem
vidim prostor golu podlogu
zid vodu
kristal reče: dobro je.
samo tako nastavi
i okopnit ćeš
vidio sam isusa
bio je gol
pomahnitao i gol
sreli smo se u gradskoj kavani
tamo leptiri sa zidova
padaju u čaše
pitam ga: kako je?
isus me samo pogleda
i okrene se na drugu stranu
(2003)
Goblen svinjske kobi
jučer smo
trančirali svinju
kao kurvu
gurali šake
u bijelu masu
tromog obješenog sala
bilo je i djedove krvi
na podu
čvaraka kobasica i šnicli
cijeli spektar
sažvakanog mesa
onda smo pucali kokice
kao ječam
kao golemi glineni krastavac
šutili debljali se
- ukokani u masti
(2003)
***
ti si otok
sa šumama plićacima
djecom koja se krevelje za vrijeme
održavanja otočkih svečanosti
prodavačem perja ribarima
i kosim grebenima
ti si otok
bog i batina usred jadrana
i dok bura premješta
ptice s jednog kraja tebe na drugi
ti si otok
i dok ljudi na trajektu šapuću među sobom
zadivljeni
to je otok
možda ti nije po volji biti tako stalno
zaboden u slanu vodu
ali što ćeš
na kraju krajeva
nisi trgovački putnik
ti si otok
(2009)
nestajanje
(gnječeći slike)
evo raskrio sam konačno jutros
pri povratku s glume
svoja tajna sankilot bedra dječacima
što su stajali uz obalu,
obli nepravilni password
ropotarnice ćudljivih sjena. dosadu.
promatram
ljude oko sebe gdje rastu kao slana jesen.
mladićima nedostaju peraje.
idu na grupne terapije nestajanja;
djevojke i ne pozdrave kada prođu samo ih
odgurnu u stranu.
osjećaju se kao mašina.
žito raste iz njihovih očiju.
(2009)
Branko Vasiljević rođen je 1980. u Zagrebu. Objavljivao u književnim časopisima Quorum, Književna revija, Tema, Re, Iza – glas nesvijesti, Naše pismo, Pobocza, Focus, u Glasu Istre te na internetskim stranicama Litkona. Godine 1998. sabrao je dotadašnje pjesme u promotivnu knjižicu Simulator smijeha. Pjesme su mu prevedene na engleski, poljski, makedonski, ukrajinski i talijanski jezik. Prva mu je zbirka pjesama nagrađena nagradom Goran za mlade pjesnike.
Bibliografija:
Zid, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 2003;
Tilt, HDP / Biblioteka Poezije, Zagreb 2009.
Saška Rojc
ogledalo s golom saškom
znaš li razliku između ogledati se i zrcaliti se, saška? ti se ogledaš, tvoj odraz se zrcali.
u ogledalu ne vidiš vrh svoje glave ni stopala od gležnja. stojiš u hodniku dok ne pomodriš od hladnoće.
nokti su ti ljubičasti. grudi ti izgledaju kao da ih je netko prišio na torzo. to je zbog dječačkog lica. ispod pupka si obrijana i vidi ti se klitoris. tvoje oči zbunjeno gledaju. ramena su ti opuštena. kroz tanku kožu se naziru žile. saška, zašto plačeš u ogledalu, što će reći ljudi?
(2007)
geine oči s golom saškom
saška tvoje je tijelo rog obilja. ti si se sva rasula po tom krevetu. gea je mala, neće moći pojesti do kraja. sva si od kose. usne su ti natekle. u udubinu kraj ključne kosti skupljaju ti se kapljice znoja. vide ti se zubi kad se smiješ. u smijehu hvataš usnama geinu smeđu bradavicu. kad digneš oči vidiš se u zelenom vrtlogu. to gea vrtloži. možda je ona tvoja zemlja.
(2007)
viđenje lorenca b. kapetana duge plovidbe
imala je mršava dječja bedra i prćaste guzičice. volio sam žene s jakim listovima i za glavu više od sebe, ali na nju tako krhku, stalno mi se dizao. kad bi bila ljuta i ne bi mi dala, cvilio sam iza njenih leđa kao pas. mišice i bedra bili su joj modri od mojih stisaka. pripijala se uz mene noću poput djeteta i njuškala me. prvu godinu jebali smo se tri puta dnevno. kasnije sam joj postao pregrub. varala me s prijateljicom.
(2007)
osluškivanje željeza u krvi
u mekom mesu klokoće tekuće željezo.
ponekad me noću prene kuckanje krvi u ušima. kažu da je to zbog tlaka. niskog, mislim.
nevidljive preše potiskuju moju krv u mala željezna jezera.
zato trebam tvoju stvarnu toplinu gea, za periferne dijelove mog tijela.
za ruke, stopala, spol, srce.
ako me tvoja zemljana ljubav ne zagrije moja će krv ohladnjeti, stvrdnuti se. moje će meso ostati ispresijecano željeznim šipkama.
(2007)
brodska kabina
je maternica par excellence. kao i uvala. u svom tom zibanju slane tekućine.
volim utrobu barke. u njoj dijete sanja pustolovine.
iako je mračna i prepuna ladičica ona svjetluca. kristalići soli na okruglim prozorima. sunce preslikava valove pod provom.
minuciozna arhitektura prepuna je ženskih rješenja. kao što je žena prepuna brodskih rješenja.
i kad plovimo, mi putujemo u kabini. čuvamo našu djecu od vjetra i sunca. sklanjamo se od oluje. kuhamo čaj s rakijom za mornare.
kabina je soba za seks. tijelo koje je na palubi obično u svojoj golotinji, pod provom postaje bolna želja. zato se i nudisti često oblače kad silaze u kabinu.
unutrašnjost broda jedan je od najintimnijih interijera koji postoje.
ali kad ne bi bila u brodu sličila bi na grobnicu. na krtičju podzemnu izbu.
na mjestu posvemašnje slobode, ona je sloboda tajne.
(2007)
Saška Rojc (Split, 1977) poeziju je objavljivala u Quorumu, Temi, Zarezu, Poeziji, Vijencu, Pobozci, na Knjigomatu, Croatian in translation i Trećem programu hrvatskog radija. Puzzlerojc je objavljen kao elektronička knjiga na stranicama DPKM-a (2006.) Pjesme su joj prevedene na poljski i engleski.
Bibliografija:
Puzzlerojc (AGM, Zagreb, 2007).
Marija Andrijašević
Idi u dućan i donesi tri jaja i veliku bocu marmelade
koja neugodnost.
dobar dan.
dobar dan.
kako ti mama? kako ujak? kako teta? kako dugmad na košulji?
ajde, saberite se, vi ste samo prodavačica.
ja ne mogu voditi takve razgovore. zašto želite znati išta o meni?
a bilo mi je neugodno. ne volim neparne brojeve.
stara je rekla tri jaja, a mi više nismo siromašni.
dajte mi deset jaja.
ma dajte vi meni trideset jaja.
i ova marmelada od četiri kile, koliko košta?
nisam čula odgovor, bila sam spremna: može, super!
to ćete palačinke spremati?
ma ne, idem gađati reklame na cesti, koji te kurac i to zanima.
moja su jaja.
ne dam ti ih.
nećemo o jajima.
ma, nećemo o ničem.
...
zovi me, reci mi da me voliš, pričaj mi.
zovi me.
želim ti reći kako je na putu do dućana neka ogromna žena udarila čovjeka na motoru.
i kako sam gledala njegovu glavu dok je iskrila po cesti.
nosi kacigu.
veži pojas.
ne želim gledati tvojih deset metara na cesti. ne želim čuti za njih.
a preživio je.
ustvari sam bila smrtnik koji se divio nesreći i nije pozvao pomoć.
policajac me gledao.
ajde, zaustavi me, zaustavi me i slagat ću ti u lice da ništa nisam vidjela.
i što mi možeš? pogodit ću te jajem u to pandursko oko. pogodit ću te.
ja ionako plutam ovim svijetom.
pa sveži pojas.
pazi na kamione i autobuse.
pazi na brzinu.
autocestu.
(2007)
Uživaj u mraku dok nema reflektora
našli su te spokojnog u mraku. daleko od kuće. obezglavljenog.
ostavi me da plačem u kutu sobe.
na rubu kade.
uz otvoren prozor da ne bih zaboravila disati.
strašno je sjećanje na tebe.
pomoli se, prije nego što odeš spavati, vjeruj u boga, vjeruj u zid, planinu.
u zrnca prašine pod krevetom.
pokosi sve pred sobom.
moj djed je previše pio.
živi od strahova. od adrenalina. od prošlosti. pa tamo negdje, u nekom sutra zakopaj glavu u pijesak i govori: ovo nisam ja.
s britvom u ruci. i tintom. i iglama.
nikad ne znaš kad ćeš si poželjeti nešto ispisati na koži.
broji korake. svaki dio njega. voli ga – ne voli ga. meni je sasvim svejedno.
ionako ćemo sutra igrati šah i slagati figurice po tijelu.
mjere trideset puta trideset centimetara. ima tu i tereta za podnijeti.
kupovali smo pločice mjesec dana prije njegove smrti. rekao je prodavaču: slušajte, imam ja ženu koja to mora vidjeti. mogu li jednu ponijeti doma?
nasmijao me tad. tko zna kad se zadnji put bojao svoje žene.
zatvori prozore, hladno je. djed mraz će ti ove godine donijeti samo šibice.
a zašto šibice?
pa, moraš ugrijati tu svoju zločestu dušu, dijete moje drago.
tu hladnu krv.
moji su preci bili ubojice. i sad nas žele nagraditi. dijele plakete i govore kako je lijepo znati da u sebi imaš plemićke krvi koja je baratala mačevima i kopljima. ma o čemu pričate, ljudi moji.
postoji trideset metara stare ceste na izlazu iz splita u kojima su otisci tvojih stopala.
neki dan sam pratila tragove ulja i slijedila te do kafića u kojem si popio zadnju čašu vode iz tuđe ruke.
kome danas ukrasti identitet?
čiji život živjeti?
umirete kao po zapovijedi.
da l' da budem ujak, teta, ti?
čije ime moram izgovoriti i čuti od nekog: ista si on. ista si ona.
ista sam ja.
od toga se ne moram štititi.
(2007)
***
moj stari se ubio.
jedno jutro je otišao na posao s komadom konopca u džepu.
zadnji put su ga vidjeli u pet i četrdeset i pet ujutro na putu za autobusni kolodvor.
moj stari je bio lud i nepromišljen.
hoću li mu se svidjeti? što ti kažeš? večeras, znaš, neće više biti onih dugih pogleda i zavlačenja. pogledaj me. što kažeš? je l' to to?
otišao je na selo autobusom i objesio se u nekoj šikari.
promišljeni kurvin sin. izašao je stanicu prije i prešao je rijeku bosim nogama da mu ne uđemo u trag.
tražili smo ga mjesec i pet dana.
htjeli smo vjerovati da je živ i lud negdje. htjeli smo vjerovati da živi negdje.
smrdljiv. neopran. nesvjestan. živ.
vatrogasna kola su projurila cestom kad si me prvi put pitao je l' te volim.
naravno da te volim.
ali kao da ja znam što će nam moj stari prirediti sutra.
mjesec i pet dana agonije.
sve smo trikove isprobali, tražili smo ga i pod krevetom.
umalo da nismo i televiziju rastavili. možda se skrio u katodama.
stara je jedno jutro probudila svoju i njegovu braću. i mog brata.
poslala ih je u šikaru i rekla im je: ovo je zadnji put. još jednom i gotovo.
moj brat ga je namirisao. njegovu smrt.
telefon je zazvonio i ja sam znala što nas čeka.
rekla sam joj: dobro je, našli smo ga. samo nam je to i trebalo.
stara je plakala. znam ja, nisi ti to zaslužila, ali... dogodilo se.
žao mi je što sam te ostavila mjesec i pet dana kasnije i što ti nisam bila dovoljno dobra.
ja plačem kad se sjetim brata koji ga je našao.
njegovu glavu odvojenu od tijela. i taj miris.
nosio je bratovu jaknu i moj sat.
vratili su mi taj sat s crvima tri dana kasnije. proučavala sam ga u zahodu.
moj stari je živio u tim crvima i ja sam mogla razgovarati s njim.
bilo je jezivo. nikad nije bio bjelji. pretvorio se u kolutićavca..
rekla sam mu: dobro je. rekla sam mu: ti si stvarno lud.
rekla sam mu: zaboravit ću te. brzo. rekla sam mu: oprosti, ali ja ovo moram napraviti.
zgazila sam sve te crve. sat sam dugo kuhala u kipućoj vodi.
plakala sam.
moj stari se ubio. izgubio je kontrolu nad svojim životom.
moj brat ga je našao, a ja sam razbila vrata sobe vrišteći kako mu neću otići na sprovod.
moj brat je stajao pored mene u povorci. nikad prije ga nisam voljela k'o tad.
moja stara je rekla: jebi ti njemu mater i pokoj mu duši.
nema dana kad ne pomislim što bi se bilo dogodilo s nama od mjesec i šest dana kasnije.
(2007)
Marija Andrijašević (Split, 1984) dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2007. godinu. Poeziju je objavljivala u časopisima Poezija, Knjigomat, Re, 04 megazine za hackiranje stvarnosti i drugdje.Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i slovenski jezik. Bila je kolumnistica portala kulturpunkt.hr.
Bibliografija:
Davide, svašta su mi radili (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2007) .
Antonija Novaković
Imaš težina na srcetu, kaže mi neki dan ciganka na izlazu
iz dm-a u oktogonu (nešto tako konačno
kao što su izokrenute žbice kišobrana
konstrukcija boli, tako čvrsta
da se čini kako se nikad neće raščiniti)
povratak je nemoguć, padne malo kiše
pa svejedno se riječi promoče do kosti
balončići od sapunice glasa
što se dižu
i sve je teže promijeniti
retoriku, pogotovo nedjeljom popodne
ručak je gotov, a nitko nije došao
razbiti par tanjura, umrljati zid
hranom, prosuti po parketu
sol i papar, gole šnite kruha, jednostavnim
pokretom dlana, svim prstima
povući stolnjak
biti živina.
nitko nije došao, povratka nema i nema
se tu više što za reći.
samo u sudoperu prljavo suđe
(2008)
lako mi je biti lošija, ne staviti prst
na mrljicu u tvome licu
pustiti je
da se raširi i, uopće
zauzme sve što ti jesi
tako da kad sjednemo
jednom na klupu
osluškujući metasekvoju (uz zapadni
rub botaničkog
vrta, polje 45)
njezino visoko neutješno
kako hrani
noć kroz pupkovinu
poslušno svojoj okrutnosti
pružim ruku
i zagrlim tamu, to veliko polovno
koje obavija svjetlo
(2008)
šutjeti dok ti ne iskoče konjske žile po vratu i šakama
spavati, izaći
iz tramvaja punog ljudi koji bi si najradije pucali u glavu
pokisnuti, pisati o onima
koji ništa ne znače
svima lagati (bijeli samuraj
diže ruke i na križanju pušta promet
u nečisti pupak
s malo votke pri dnu.
ako je bog mrtav tko je ovaj
koji otvara prozor
da izbaci grickalicom podsječene nokte na kolnik)
hoćeš li me liječiti svojom čudotvornom
svakodnevicom (šnita parizera
dvije kriške kruha, nes
od vanilije)
hoćeš li me uzeti kao da kolješ kokoš (a ono nešto u tebi
koje svima izgleda kao ništa poprima jasan
oblik hranjenja) hoćeš li
ugurati prljave prste u rupu
na mome tijelu markerom
označenu za uzimanje hostije, pretvarati se
da baš tako treba
pustiti zvijeri u kutove usana, lice mi zgužvati
u dlanu kao vlažnu novčanicu, primijetiti kako je već
jako hladno i negdje laje pas
(2008)
poncije pilat ulazi u billu i kupuje deterdžent i omekšivač
za veš s mirisom jasmina (i na daljinu
čuje vrištanje iz inkubatora u petrovoj)
vruće mu je u najlonkama
čeka semafor (poglasni
le piaf iz slušalica)
ima točno sedamstodevedeset kuna i dvadeset lipa
u novčaniku a želi
svašta
otvori žvake, razmišlja o kleinovski
plavom tunelu na kraju kojeg
čeka žena bez ruku
na prekriženim bedrima
netko joj je dlijetom lupao po usnama
pa su tako privlačne
dvije starije gospođe na pločniku drže se za ruke i nešto si prisno
povjeravaju, jedna kaže:
volim bižuteriju koja izgleda.
od kolportera uzme dnevni list (kada boli
boli tako da oglušim)
s desna ga skupi corsa, poncije gleda
bijela i zelena zrnca po cesti, miris
jasmina, kako je čisto, misli
poncije, kako je
sve čisto
(2008)
netko je na prevertovoj pjesmi olovkom
označio naglaske
kao da ću recitirati
a nedjelja je, kasno
i tišinu treba poput čavla zabiti u zid
da se bolje isplahne
ono ispod
odrezala sam nokte, glatko začešljala kosu
oprala lice i tijelo, izbijelila kožu
još i više
odstranila sve između sebe i parketa
u sigurnom kutu sobe
tjeram utvare tvojih ruku, koje grle
kao da su pričvršćene na konce
i samo se što prije žele vratiti svome tijelu
i čuje se pas, onaj isti koji je požderao ljubav
ljubav sama
kako laje
a ja ležim čista i pribijena, neugrijanih dlanova
na ušima
i ne želim ni čuti
(2008)
Antonija Novaković (Zagreb, 1979) za rukopis prve pjesničke zbirke Lako mi je biti lošija nagrađena je Goranom za mlade pjesnike te nagradom Mostovi Struge na Struškim večerima poezije 2008. Iste godine dobila je nagradu Prozak časopisa Vijenac i izdavačke kuće Algoritam za autore kratke priče do 35 godina.
Bibliografija:
Lako mi je biti lošija (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2008).
