Oto Tolnai
Kišinjevksa ruža
Tamo sasvim visoko
odakle više nema dalje
nema tavana
ni tavanskih stepenica
mada se neko šetka gore-dole
tamo sasvim visoko
odakle više nema dalje
nema tavana
u stvari tavan je
dodeljen stvoritelju
lep je velik kažu
atelje napravio
struže
skuplja stvari u bočice
dao se u alhemiju
tamo sasvim visoko
na stolu palijativnog odeljenja
u staklenoj zdelici
suva jerihonska ruža
(nalik skvrčenoj tuji
koja kao da se vratiti može
odatle
pustinjska ruža
veličine pesnice)
poslednja želja
one bakice tamo kraj prozora
bila je da da joj donesu njenu
pribadaču za šešir sa rubinom
ko da joj je donese
od koga odakle
pomenula je jednu prijateljicu
poslednji put joj je pisala iz kišinjeva
ona joj je kaže poslala i jerihonsku ružu
telefonirali su direktorki
indignirano je urlala
ne idem u kišinjev nema šanse
neko u uglu reče
a zašto ne bi otišla u kišinjev
ona bi da može
sad otišla u kišinjev
ne bi se ni vraćala
šetala bi tamo
popila jednu pravu kafu
ali direktorka je jednako urlala
kako da inventariše
pod kojim brojem da zavede
jerihonsku ružu
kao kišinjevsku ružu rekoše joj
tada je već čupala kosu
i posmatrala pramenove na dlanu
i rekla kišinjevska ruža
u detinjstvu sam videla
pripadaču za šešir sa rubinom
mada šešira odavno
već nije bilo ona je stajala
zabodena u iglenicu
povijena napuštena
među zarđalim čiodama
doneo ju je kum trocki navodno
ćerki malom komarcu
ali rubin je bio veći
od njene glave
suva jerihonska ruža
i jedan nedovršeni goblen
lepo se video
zamišljeni pejzaž
prošetaće malo pomišljala je
kao onaj oduzeti čikica u kišinjevu
njega je trebalo inventarisati
kao kišinjevskog čikicu zavesti
prošetaće malo pomišljala je
popiće jednu pravu kafu
prošetaće malo
po naličju goblenske krpice
boje džaka
lepo se videlo
nije bilo puta dalje
gde je nestala žuta
mada je ona još šetala
iz detinjstva se sećam da je jednom
došla sa kolonijalnom robom
možda samo s morskom travom
prepun džak od jute
izvukao sam nekoliko vlati
lepo se videlo
gde je nestalo zelenog konca
koja je bila poslednja
vlat morske trave
nikad još nije ostalo stablo
ovako nedovršeno
lepo se videlo stvoritelj
ovo stablo zbog nečega nije želeo
ili mu je naprosto
ponestalo zelenog konca
kažu neki
direktorka
nije ni ona večito indignirana
ili je baš stvoritelj poslao ćaknutog dečka
u dućan ali tamo nikad nije bilo konca
samo kvasca i šibica
smrklo se jer i plavoga je nestalo
a onda je jednog dana
lepo se videlo
nestalo i ljubičastog konca
poslao je ćaknutog dečka
u drugi dućan
ali ni tamo nije bilo
ljubičastog konca
samo fitilja za lampu i cikorije
šetao bi još
ali naprosto dalje se nije moglo
nije više bilo konca
ni u ništavilo da se spusti
a ni paučine
sa paukom što grli
sasušenu muvu u uglu
mada je u tom trenuku zablistala
srebrna kašičica
tada joj se već kažu i baterija istrošila
u tranzistoru veličine dlana
njime je svirala na radijatoru
nastavnica klavira ptičjih kostiju
gle nije ga ponela
a želela je da ga ponese
onamo
nije ga ponela
da dovrši goblensku krpicu
a nije ni srebrnu kašičicu
da svira stvoritelju
iz susedne sobe
dopirao je miris cikorije
i reče stvoritelj
ćaknutom dečku (svom potrčku)
svakodnevno je svraćao na palijativno
reče mu ako nema konca
neka donese cikorije
i ćaknuti dečko
doneo je cikorije
sav srećan ju je doneo
njega je možda trebalo
poslati u kišinjev
tamo ne bi ćaknutom dečku
rekli da je ćaknut
dobio bi i neki posao možda
dodelili bi i njemu atelje
voda je tada već provrila
došli su po srebrnu kašičicu
po goblen nije došao niko
onda je ušla direktorka
ove godine će kaže ponovo ofarbati
radijatore
na zidove će škrabnuti
male cvetne šablone
po goblensku krpicu nije došao niko
i reče mi da slobodno
zaronim lice
u mali vreli
nedovršeni pejzaž
i ona bi zaronila lice
u krpicu od jute
i u taj mali vreli
nedovršeni pejzaž
ali knjigovođa je opet grdi -----------
ali to je već tema jedne druge poeme
u kojoj uzimam svoju vulkanfiber tašnu
i otputujem lepo u kišinjev
jednom sam naime na nekom aerodromu
video devojku
pomislio sam da će sa mnom putovati
ali ona se ukrcala u avion za kišinjev
i tada sam u ruci držao svoju vulkanfiber tašnu
i u njoj zelenim filcom obloženo
ljubičasto ibisovo jaje
i ono je tragalo za pustinjom
pustinjom kao ona ruža
kišinjevska ruža.
sa mađarskog preveo Marko Čudić
Oto Tolnai (Tolnai Ottó, 1940), jedan od najznačajnijih mađarskih književnika iz Vojvodine, šezdesetih godina prošlog veka bio je urednik poznatog novosadskog časopisa neoavangardnog senzibiliteta, Új Sympozion-a (Novi Simpozion). Autor je nekoliko desetina knjiga i dobitnik značajnih mađarskih i međunarodnih književnih nagrada. Piše poeziju, priče, likovne kritike.
Najvažnija dela: Konkavne pesme (1967), Zoo (dvojezična zbirka pesama u prevodu Danila Kiša, 1969), Provincijski Orfej (izabrane pesme, 1983), Kuća insekata (roman, 1969), Cvećarska 3 (roman, 1983), Gogoljeva smrt (priče, 1972), a tu su još i zbirke njegovih eseja o likovnoj umetnosti Goli pajac (1992) i Truli mermer. Jugoplastika (1997). Važan deo Tolnaijevog opusa predstavlja i roman nastao iz materijala jednog autorovog radio-intervjua, pod naslovom Pesnik od svinjske masti (2004, u prevodu Marka Čudića na srpski 2007).
