Sasušeni starci i starice
koje je zahvatila neumitna jesen,
još uvek zaljubljeni bračni parovi iz
prohladnih severnih zemalja, drže se
za koščate ruke i obilaze Beograd.
Nesumnjivo, pošteno su odradili svoj
radni vek, već su izživeli svoje živote,
godine su brzo prošle i sve što će im se
u danima koji slede dogoditi, čist je dar.
Dokoni, verovatno bogati, a možda i
pobožni, sa iznenađujućim ponosom
idu s jedne destinacije na drugu,
a ja se ne mogu oteti utisku da oni zapravo
ne idu nikuda. Obasjani prolećnim suncem,
žure se da snime sve znamenitosti grada.
Vide ono što gledaju, gledaju ono što ne vide.
Ništa za njih nije tako dovoljno nezanimljivo
da se ne bi moglo posetiti i fotografisati.
Smirene iznutra, potpuno neuzrujane,
onako mušmulasto-zgužvanih lica,
zamišljam te postarije evropske bračne parove
pred Keopsovom piramidom i grobnicama
što otimaju čoveka od prolaznosti.
Ti ljudi očigledno znaju svoju meru i kao
graditelji iz faraonskih vremena zasigurno
nisu gradili ono što nisu mogli dovršiti.
Dok mi, odlazeći prema Kalemegdanu,
lagano izlaze iz vidokruga, svraćam pogled
na jedan drugi beogradski prizor: napokon,
kraj fontane tu su i nezasitni golubovi –
uz klepet krila otimaju se o mrvice.
Mali, pernati zlikovci ne mogu znati da su im
te mrvice ostavili zaljubljeni bračni parovi
iz prohladnih severnih zemalja, što nastavljaju
da žive u tužnoj pesmi koju sam napisao
u ovaj zimski sumrak, neraspoložen,
depresivan, sklon samoubistvu.
Davno izgovorene reči
Ne govorim rečima već ćutanjem
za koje mi je potreban odjek.
Ogledalo je moj sagovornik
zastrašujuće ćutljiv, a moja obaveštenost
toliko savršena da odmah zaboravljam
šta se maločas dogodilo i koja je rečenica
napustila moja usta.
Ali, naše se davno izgovorene reči
nama vraćaju iz dubokih klanaca,
sa planinskih vrhova prekrivenih snegom,
iz predela koji su postali nenastanjivi
i, dabome, iz šumnog gradskog vrenja,
užasnute saznanjem da još uvek postojimo
u nekom kutku grada.
Naše nas davno izgovorene reči posećuju
svake noći, izranjajući iz tamnih bezdana,
hoteći da nas venčaju sa nama samima.
Ali mi ne možemo čuti ono što smo izrekli,
niti znati zašto smo još uvek ovde kraj zavese
koju na poluotvorenom prozoru vetar povija,
donoseći lišće na kome nikada nećemo
napisati svete knjige.
Dubina
Sve počinje dubinom,
tim postojanim naličjem sveta,
magnetom što odbija sunčevo zlato.
Već u ovom životu, dubina je
naše duše stvorila za sebe.
Jesmo duboka bića: skrivamo se
ispod kože, ispod maski, ispod
reči koje smo izgovorili,
ili prećutali.
Jezik je voda skupljena iza masivne
brane za elektranu – svakodnevno
ronim u toj vodi; kad vazduh postane
ređi, odatle odlazim, još više ranjen,
tamo gde već jesam.
Ako se zemlja zatrese, to zapravo
ja sanjam u bezdanu gde sam nemi očaj
sakrio od drugih i od sebe.
Moje je boravište u dubini, tamo gde
se bol može osetiti samo kroz jezik.
Iz tog tamnog rečnika u kome se
ne vidi ništa, osećam još jedino
toplinu tvog pogleda koji se
seli u govor.
Kad velike duše odlaze
Ovaj dan slepo pokušava da izađe iz svoje
teskobe, iz oblika koji mu je dat.
Ovo ćutanje razapinje.
Kao vetar koji najednom promeni pravac,
dolazi vreme u kome više neće biti moguće
izmeriti nadu; jer velike duše će otići,
a na drugom kraju sveta neće se roditi nove.
Kad velike duše odlaze to je kao kad
u gustoj šumi padaju oborena stabla;
mogao bi ovo biti kraj sveta, pomislio bi,
jer njihov izdisaj prouzrokuje lavine i odrone.
Duše koje su nas grejale i koje smo voleli,
gde sad obitavaju? Kad bi nas na trenutak
mogle posetiti, znam da bi naša lica pokrila
sablasnim pismima od neizgovorenih reči.
Kad velike duše umiru, one onda huje kroz nas,
kao vetar – tako se sa nama opraštaju, a mi im
ne možemo kazati ko smo dok ne otvorimo srca
u gluvu noć u kojoj se šumor lišća pretače
u hučanje koga čak ni mrtvi ne poznaju.
Kada odu velike duše, kada se kao talas
vrate moru i sve tmine nama rasvetle,
lišće će zatreperiti i izgovoriti reči
koje se ne zaboravljaju; i obistiniće se sve.
Jer, laž je da mrtva usta ne govore: mrtvi
ne prestaju da pripovedaju i sami sebe ekshumiraju –
na ovoj litici gde vetar povija borove nadnete
nad ponorom, čujem njihove glasove.
Oni će nas izmeriti svojim pamćenjem
i vratiti razložnom odgovoru.
Pahulje će vejati odozgo zato da imenuju
šta je belo a šta ne; sa izrečenom kaznom
svitanje će nas izmiriti, a mi ćemo sačekati
svemoćni dan da nastavi priču bez topline.
Gavran i ja
Tog gavrana na ledini,
ja sam tu smestio.
Ja sam ga ukadrirao,
naslikao i nahranio
svojim pamćenjem.
Zauzvrat, on mene greje
sunčanim telom.
Hrabri me da opišem
rečima svet koji mene
opisuje iznutra.
Lako je gavranu –
harizmatičan upravo zato
što se ne trudi da to postane,
on ne mora pisati.
Tako savršenom, njemu je
dovoljno da mene posmatra
kako pišem.
Čuvar beležnice
I ova će beležnica jednom postati arhiv
peščanih dina, dnevnik umnoženih hlebova.
I ovo telo napušten rudnik nastanjen
noćnim pticama, nečujnim i tamnim kao voda.
Ovaj mali, okrugli grad biće bez mene
i klupa u parku gde sam kao dečak čitao Remboa.
Tvoj dlan lagašan kao vrapčić, mirisi
što luduju u krošnji jorgovana –
sve će to ostati bez mene, jednom.
Moja duboka soba i antikvarnica u kojoj
sam danima prekopavao po starim knjigama.
I ova lampa pod kojom sam čitao kao monah,
nekoj će drugoj duši osvetljavati stranice knjige.
Kao sova u svojoj duplji, prodavac će i dalje
čamiti u kiosku gde sam kupovao novine.
Penzioneri će slagati domine ispred
sodadžijske radnje, iz golubarnika će se
dizati letači, a ja ću nastaviti
da kucam u srcima mojih kćeri, hodaću
svetom njihovim savršenim telima i gledati
velike gradove njihovim vidom,
pod budnim okom nekog uplakanog svedoka.
U plaču, duša, gošća u stihiji, pretvara se
u lestvice što vode ka nebu.
U ovom pustom predelu, zora je već tako
stara; gavrani dole na ledini ispod mog
prozora, to znaju – oni su jak, crn narod
koji još nije potrošio svoju povest.
Vratio sam se iz praha, bogatiji za
još jednu odiseju odustajanja.
Kasarna je prazna, a neki glas vrši prozivku.
* Ovaj izbor sačinio je pesnik. Pesma o bračnim parovima iz prohladnih severnih zemalja ranije nije objavljivana, dok je ostatak pesama iz izbora deo zbirke Memoari peska (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2008.) [prim. urednika]
Dragan Jovanović Danilov rođen je 7. novembra 1960. godine u Požegi. Studirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu u Beogradu na grupi za istoriju umetnosti.
Objavio je zbirke pesama: Euharistija (Književna zajednica Novog Sada, 1990), Enigme noći (Književna zajednica Novog Sada, 1991), Pentagram srca (Svetovi, Novi Sad 1992), Kuća Bahove muzike (Nolit, Beograd, 1993), Živi pergament (Prosveta, Beograd, 1994), Evropa pod snegom (Prosveta, Beograd, 1995), Pantokr(e)ator (Prosveta i Nolit, Beograd, 1997), Glava harfe (sa Divnom Vuksanović; Prosveta, Beograd, 1998), Alkoholi sa juga (BMG, Beograd, 1999), Koncert za nikog (Književna opština Vršac, 2001), Homer predgrađa (Svetovi, Novi Sad, 2003), Gnezdo nad ponorom(Narodna knjiga, Beograd, 2005) i Memoaripeska (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2008), romane: Almanah peščanih dina (Prosveta, Beograd, 1996) i Ikonostas na kraju sveta (Svetovi, Novi Sad, 1998), kao i knjigu autopoetičkih eseja Srce okeana (Prosveta, Beograd, 1999).
Zastupljen je u antologiji New European Poets(Graywolf Press, Saint Paul, Minnesota, 2008). Učestvovao je na brojnim međunarodnim pesničkim festivalima. Održao je više samostalnih književnih večeri i čitanja poezije u Francuskoj. Dobitnik je književnih nagrada: Brankova, Zmajeva, Branko Miljković, Meša Selimović, Vitalova nagrada Zlatni suncokret, Oskar Davičo, nagrada Srpske akademije nauka i umetnosti iz fonda Branko Ćopić, Prosvetina, Stevan Pešić, Risto Ratković, Jefimijin vez i Pesma nad pesmama. Dobitnik je i međunarodnih književnih nagrada Pro Creation i Velika bazjaška povelja.
Danilov je i likovni kritičar i esejista. Autor je preko dve stotine tekstova koji su objavljeni u katalozima likovnih izložbi. Njegove autorske izložbe Metafizika crteža i Mediteranska ozarenja održane su u Modernoj galeriji u Valjevu 1999. i u galeriji Doma kulture u Čačku 2002.
