nije crvrkut ptica zanemeo onda kada
su na planinama našim počeli graditi
kuće, od šlogiranih, krivih stabala više,
i nije moju gušu stezao strah onda
kad je došlo vreme da napokon ona
koja je otišla, pošalje vest o sebi.
mora da se već ranije nešto desilo,
kad ni dole, na obali kamenitoj, ništa
ne osta od popodnevnog rečnika svetlosti,
samo mirta iz koje kaplje jod, a ovde go-
re, gde sve mnogo teže je, vazduhom zavla-
daše golubovi. oni su najskromnija
bića. mnogi drže da su čak i od pacova
gori, mada su baš oni poslednji
u kojima ima još hrabrosti, poverenja,
da svoj bitak podele napola, pola nama,
a pola nebu daju, dok svojim nemim létom
beličasto plavetnilo beskraja paraju.
(jutarnja tela)
jutros me je probudio vetar. lupao je
o prozore moje. ja pogledah, nebo beše tamno još,
a mesec, kao loše zavrnuta sijalica
u mračnom hodniku, jedva je žmirkao tek.
pogledah na sat: pola šest je skoro. iz asfaltnih
kocki predgrađa u ovo doba polaze auto-
busi, a na stanicama se počinje gomilati,
kao u nabreklim žlezdama limfa,
srdžba, nemoćna nervoza. ali ovde, gde ja
živim, još mlitavo leži, spava telo.
jedva tek oseća šta to napolju zri, pod
nebeskim svodom, šta to trune, kisne, i kako
kroz zidove prodiru ubilačke strasti razne.
ja ustadoh, i, razgaćen, kao i obično,
za sto sedoh. tražio sam varijante
prevoda nekog, što predati ga morao sam
davno, davno već. sat vremena je možda
prošlo tako. a iza šarenih prozora
plivao je široki krevet, kao lađa
fantazije, a u njemu spavala je ona
čije snove nikad znati neću. Kriva linija
komšijskih krovova odvajala se polako
od sve bistrijeg neba, i kao plima u luci,
sve je dublji, tuplji, viši bivao huk auto-
mobila, a ja gore, na četvrtom spratu,
kao iz duge kome najzad probuđeni,
bio sam sâm, ali ne u sebe udubljen više.
radovala me je blizina predmeta. jer telo
su imali ne samo olovke, papiri, svetlost
žmirkava, već i ulična buka, zidovi, nebo,
i telo je imala još bezoblična, ubilačka
strast. i prošavši beskrajem uspavanih telesa,
spopade me želja za njihovom blizinom,
a ona čije snove nikad znati neću,
koju tražih i napuštah često, izađe sad
iza staklenog zida, pospana, od kreveta još vrela.
(povodom jednog pisma)
srećni su oni koje pod krilima anđela
prazni sanak plete. Ali još su srećniji oni
koje neko obećanje krhko
goni slepo, i kojima krajevi kaputa
u druge svetove strašne zaviruju.
to su ljubavnici zore. prošlost i
sadašnjost za njih su samo tren i,
mada ne znaju da li je to java, uvek se
jedno drugom vraćaju. duboki pogled zato
ni mi ne dobismo. kao braća
da smo bili, isuviše bliski, s poverenjem
grešnim, koje su prevare samoće
davno već razbile. nismo znali za to
skrovište, u kojem pregrmesmo godinu gladi,
i ako smo ovim snom u još mračniju noć
uplovili, utoliko svetlija tad biće
naše zore svetkovina. i nećemo čitati
više naše tajne. ali mračna čula
naša će, pročišćena, na zvonkijim
nervima zasvirati, jer na ljubavniku
jedino sramota može istinski žig udariti,
sâm sam bio i tebe sam izdao.
sa mađarskog preveo Marko Čudić
