davor ivankovac
dugovi povijesti
M iloš Đurđević (1961) ne spada u skupinu produktivnijih autora u Hrvatskoj, ali svakako je jedan od cjenjenijih pjesnika svoje generacije.
Od samih početaka, pjesništvo Miloša Đurđevića u hrvatskom književnom polju predstavljalo je znak razlike. Njegova samosvojna poetika obično je, uz dosta ograda i teorijskog pojašnjavanja, svrstavana u kvorumašku ili postkvorumašku poetičku ladicu (Milanja, Maleš, Vuković, Sorel…), ali on je preciznim poetičkim generacijskim određenjima iz zbirke u zbirku izmicao (primjerice, zbirka Umbrijska sunčanica i druge pjesme iz 2010. godine djelom je ispisana vezanim rimovanim stihom). Kada je postala popularna tzv. „stvarnosna” poezija i proza a autori se maksimalno nastojali tržišno „realizirati”, Đurđević je pisao hermetično, kada je „stvarnosni” diskurs izgubio dah, Đurđević je postajao pristupačniji. Njegova šesta zbirka poezije zove se Neželjeni gosti i dugovi i u njoj nalazimo tragove oba Đurđevića, i onog pomalo hermetičnog, i onog lakšeg, dehermetiziranog, što će reći da je njegova poezija neprekidno u procesu razvoja i ogledavanja same sa sobom.
Zbirka se sastoji od četiri ciklusa pjesama, stilski i tematski osjetno različitih, što svakako doprinosi dinamičnosti knjige; pritom je zapaziti da su prvi i četvrti ciklus stilsko-tematski najsrodniji, te tako pozicionirani savršeno zaokružuju naznačeni koncept, vidno promišljeno, ali semantički nenametljivo. Kao i u prethodnim knjigama, pjesme su najčešće formalno oblikovane tako da vizualno simuliraju strofičnu organizaciju teksta, pri čemu opkoračenje igra glavnu stilsku ulogu. Interpunkcije skoro u potpunosti nema, javlja se tek sporadično, što uz česta opkoračenja doprinosi protočnosti teksta, odnosno, svojevrsnom simuliranju hermetičnosti, dok su na semantičkom planu pjesme izrazito komunikativne.
Spomenuta dva ciklusa naslanjaju se na poetiku prethodne zbirke, koju je Milanja odredio „putopisno-pejzažnom”, s tim da je pejzaž kojim (ili kojega) lutajući subjekt piše i prirodni i gradski i kulturni. Subjektova prostorna konstrukcija u prvom ciklusu poprima prepoznatljiva geografska, urbana i kulturna obilježja Zapada (Ubrzanje, Cennino Cennini, Povijest redukcije), dok se u četvrtom ciklusu kreće imenovanim istočnim pejzažima (Balčik, Ohrid, Tršić, Čekajući ljeto na rivi u Solunu, Stockholm). Polarizacija zbirke na Zapad-Istok (jedna od pjesma iz završnog ciklusa nosi naslov upravo Zapad-istok) više otkriva pravac subjektovih turističkih tumaranja planetom negoli priziva tumačenja u političko-civilizacijskom ključu, što potvrđuju i pjesme zadužene za uspostavu vremenskih orijentira – Misli na travanj iz prvog dijela zbirke i Misli na kolovoz iz drugog dijela, čime su prostorno-vremenske koordinate njegovih djelovanja precizno određene.
U takvom a-simetričnom konceptu i motivskom kapitalu koji pjesme nose nedvojbeno je lako detektirati angažman, no subjekt je ponajprije određen jezikom i kulturom s jedne strane te svakodnevnim ritualima s druge, negoli izravnim političkim angažmanom, i pored ovakvih stihova: (…) a lijevak je delirij vodovodne / cijevi obmana obična plošna i / prijeteće kao i demokracija / snimljen s leđa svi znamo // da su glad bijeda očaj i / žudnja predvidljivi / smjenjuju se i stružu / kao pun i prazan mjesec (Povijest redukcije II.).
Učestala stilska figura je poredba, koja se gdjekada javlja i više puta kroz nekoliko redaka – u pjesmi Disanje primjerice, čak šest puta: vrata su zakrivljena kao keson i titraju / od bolesti i napora ruke koje povlače / tkalački stan nijeme su kao kamen smrt // i bijeda ponavljaju se ali samo kao tuđe. Dakako, ne izostaju ni metafore (metonimijski spojevi metafora, kako je to sažeo Milanja) uglavnom vrlo uspjele i začudne: kada je gdje je izašao mjesec / dvije zdjelice / bit će dovoljne / tri kotača / nebo u naborima je zupčanik.
Središnji dio knjige čine dva u mnogočemu različita ciklusa, koji funkcioniraju kao samostalne cjeline. Drugi nosi naslov Lie Down Again i sačinjen je od osam kraćih proznih sastavaka, semantički teže pronicljivih, fluidnih motiva i plutajućih subjektnih instanci, s učestalim paradoksalnim konstrukcijama, često i upitnim. U Bilješkama pridodanoj na kraju knjige Lie Down Again pojašnjava se kao dio video-performansa, te bi ju za potpuni doživljaj vjerojatno trebalo gledati/čitati uz njega. Upitno je stoga i objavljivanje ovog ciklusa kao samostalne cjeline u knjizi sasvim drugačijih stilskih i tematsko-motivskih nagnuća, no sama pjesma u prozi za Đurđevića nije novost.
Treći je ciklus najpolitičniji, ujedno i najpristupačniji i u mnogo čemu indikativan. Sedam pjesama svojevrsne su posvete pojedinim francuskim i talijanskim anarhistima i ilegalistima s prijelaza 19. u 20. stoljeće, o kojima se rečenica-dvije može pročitati u biografskim crticama pridodanim u Bilješke. Ta gesta ukazuje na osobit značaj koji im Đurđević kao autor poklanja, što i potvrđuje u intervjuu danom tjedniku Novosti (21.12.2015.), gdje otkriva kako se bavio dokumentima i transkriptima s njihova suđenja. Ovo je vrlo zanimljivo saznanje, jer svjedoči o tome kako su se anarhistički glasovi iz transkripata prelili u poeziju, iz teksta u tekst, dakle o izvanknjiževnom autorskom radu koji je prethodio radu na poeziji tj. izravno ju imao kao posljedicu.
Pjesme su monološke forme, svaku očito izgovara anarho-subjekt imenovan u naslovu, koji manje-više izravno izražava svoje političke stavove, psihičko i socijalno stanje, usput nastojeći dočarati okolnosti i kontekst. Stoga ne čudi da su nešto narativnije (ponajprije Bilježnica Luigija Luchenija i Ravachol u sudskoj čekaonici), sa smanjenim udjelom za Đurđevića tipičnih stilskih osobina, izuzev opkoračenja i minimuma interpunkcije. Demetaforizacijom izraza postignut je gotovo stvarnosni deskriptivni učinak, nerijetko već u samim naslovima npr. Vaillant na galeriji Zastupničkog doma, Emile Henry ispija drugo pivo u kavani hotela Terminus, Emma Goldman čita novine s prijateljima u pariškoj kavani itd. Tako u Emile Henry čitamo: da, naravno, tu su kao i svakog dana / opušteno sjede, ispijaju aperitive, / ustaljeni gosti spokojno listaju / svoje novine umireni lavežom s tih // stranica koje neumorno već mjesecima / pozivaju na progon i zatiranje svih / nepogrešivo od njih označenih kao / zvijeri, kao lovina, kao mete u hajci…
Glasovi anarhista u pjesmama izravno izražavaju svoje antielitističke stavove, pa stoga to nisu intelektualni glasovi, nego glasovi gladnih, poniženih i obespravljenih, glasovi očajnih koji više ne mare za frazu i patetiku: dugo, predugo gledao sam ih / i slušao kako razmjenjuju jalove / isprazne fraze, svoje predrasude // omotane lažnom pozlatom u tom / mahnitom akvariju, zaštićenom / prijetnjama i njuškanjem morala // dok u nepun sat potroše više novca / nego što je stotinama obitelji potrebno / da prežive čitavu godinu, njihovi psi / bolje žive od nebrojenih nesretnika…(Vaillant na galeriji Zastupničkog doma).
Diskurs je očito pobunjenički, po frazerstvu neobično sličan aktualnom buntu smušenih hrvatskih antielitista, antiglobalista i zapravo opasnih konzervativnih populista iz Živoga zida, koji ironijom povijesti, sada tako govore u hrvatskom parlamentu, bez realne opasnosti da netko na njih, ili oni na nekoga, bace paklenu napravu. Aluzija je u potpunosti izvantekstualna i ide kritičaru na dušu. Da, Vaillant je pogubljen iako ni mrava nije zgazio, da, i dobro je da se njegov pravednički glas i danas čuje, jer je aktualan kao i onda, ali ovako ili onako dojam plakatnosti i navijačkog raspoloženja, u pjesništvu inače visokih estetskih dosega, barem meni, budi nelagodu. No unatoč svemu, radi se ipak o hvalevrijednom i potrebnom angažmanu, kojemu je u zbirci mjesto više negoli spomenutom proznom ciklusu, i koji zapravo, taj angažman, svjesno nije dopustio da bude zamagljen pretjeranom metaforizacijom.
Upravo bi u dijelu o anarhistima trebalo semantički raspetljavati naslov same zbirke, premda je istoimena pjesma stavljena na početak prvog ciklusa – ili baš zato – jer upravo tamo i funkcionira programatski. U njoj se subjekt obraća određenom neimenovanom mnoštvu, a mogli bi to biti i duhovi mrtvih anarhista, koji ga možda, a da to nije imao namjeru, opsjedaju, te im on nastoji vratiti dug(ove) ili im pak povijest još uvijek duguje, pa nikuda ne odlaze: ovdje nitko ne umire oni još uvijek stoje / na ulici šuplja im koljena mlitave (…) htio bih im možda sredinom / dana prići i kao da sam u prolazu reći zašto // stojite kruh nije u mojim rukama jedina / realnost je poput krljušti po kojoj ste gacali…Ovo je Đurđevićev pokušaj vraćanja (jednog dijela) duga, očito onoliko koliko on kao pjesnik misli da je u stanju učiniti, što je legitimno, a mi bismo se ovdje tek mogli zapitati, a možda i uvući u raspravu, o moći i dosezima poezije.
U konačnici, Neželjeni gosti i dugovi knjiga je s nizom vrlo uspjelih tekstova, primjer pjesničkog angažmana izvan puke deskriptivnosti „stvarnosnih” modela i poetika, te od njih politički i izravniji i provokativniji. Za Đurđevića, radi se u daljnjem koraku u gradnji osobne poetike, koja ovom zbirkom, unatoč povremenom naslanjanju na prethodnu, izmiče zamoru materijala i otkriva nove smjerove kojima bi se dalje mogla razvijati.