dinko kreho
druga biografija
Koncept „oceanskog osjećanja“ upisao se u povijest psihoanalize zahvaljujući jednom pismu francuskog književnika Romaina Rollanda Sigmundu Freudu. Rolland potiče Freuda da pri svom proučavanju religije uzme u obzir „naročito osećanje“ koje, po njegovom mišljenju, predstavlja prvotni „izvor religiozne energije“: to „osećanje o nečem bezgraničnom, bez ograda, tako reći okeanskom“, odnosno „osećanje neraskidljive povezanosti, pripadanja celini spoljnog sveta“ prisutno je, prema Rollandu, u svijesti milijuna ljudi.
Freud je ovaj koncept dočekao sa skepsom,barem po pitanju njegove relevantnosti za psihoanalizu. On će odgovoriti Rollandu kako „oceansko osjećanje“, u obliku u kojem ga je ovaj opisao, po svoj prilici predstavlja atavizam iz „rane faze osećanja svoga Ja“, koju odlikuje ne(pre)poznavanje granica između ega i vanjskog svijeta; to „primarno osećanje“, piše Freud, „održalo [se] u većoj ili manjoj meri u duševnom životu mnogih ljudi“, paralelno s kasnije razvijenim oblicima samopercepcije, ali ne predstavlja nikakvu iskonsku, mističnu jezgru bića, a još manje izvor svekolikog religioznog iskustva1. Premda samog oca psihoanalize nije impresionirala, 1. Vidi: Sigmund Frojd, Nelagodnost u kulturi, preveo Đorđe Bogićević, Beograd: Rad, 1988., str. 5-13 (Freud u ovoj raspravi Rollanda spominje kao neimenovanog „prijatelja“) ↩ predodžba o „oceanskom osjećanju“ na način na koji ga je Rolland opisao, inspirirala je brojne istraživače religije, posebno one sa zaleđem u neuroznanosti, u razmatranju fenomena kao što su mistična ekstaza, trans ili doživljaj jedinstva sa svemirom.
Freudovu sam raspravu uzeo listati zahvaljujući zbirci poezije Okean Maše Seničić. Seničić, po zanimanju inače dramaturginja, za ovu je knjigu nagrađena nagradom „Mladi Dis“, što je i omogućilo štampanje rukopisa. Čitanje Okeana prizivalo mi je snažne asocijacije upravo na koncept „oceanskog osjećanja“,kao na mogući opis senzibiliteta dominantnog u ovoj knjizi, a ujedno i moguće objašnjenje njenog naslova. Mogli bismo reći da se subjekt koji progovara u Seničićkinim stihovima osjeća upravo „oceanski“, što se prvenstveno očituje kroz njegov odnos spram vremena. To „Ja“ robuje protoku vremena, i svim imperativima koje taj zakon uspostavlja, ali sve vrijeme sluti i neke radikalno drukčije ravni stvarnosti, ustrojene prema nekom drugom režimu ili režimima vremena. Zbirku otvara citat iz Kosmikomika Itala Calvina, u kojem je riječ o vremenu kao kriteriju i mjerilu sveukupnog postojanja. „[P]očelo je da postoji vreme, a s vremenom sećanje, a sa sećanjem neko ko se sećao odnosno ja ili ono nešto što sam kasnije shvatio da sam bio ja“, čitamo među ostalim tamo.
Citat iz Calvina ispostavlja nam ključ za tumačenje dviju kratkih pjesama koje uokviruju zbirku. Prva, naslovljena „Pre merenja vremena“, glasi:
u Muzeju nastanka sveta
slabo posećena
postavka prvog atoma kiseonika
milenijumima budno čeka
odgovarajući nos
Evo i druge, naslovljene „Posle merenja vremena“:
u Muzeju narednih početaka
nestalna postavka
koja nosi moje ime
čeka da se rodim
ceremonijom nešto manjeg praska
i znatno većih očekivanja
Primjetimo da se već u ovim stihovima daju prepoznati neke od ključnih značajki poezije i poetike ove autorice: sračunati, mjestimice samoironični pathos, fini humor („ceremonija nešto manjeg praska“ iz koje će se subjekt roditi), sklonost metafori (uključujući i onu ozloglašenu,„genitivnu“) i „kozmički“ zamah. Između uvodne i završne pjesme smjestilo se deset pjesničkih ciklusa, nazvanih po glagolskim vremenima i načinima – „pluskvamperfekat“, „imperfekat“, „perfekat“, „aorist“, „prezent“, „futur prvi“, „futur drugi“, „potencijal“, „imperativ“ i „infinitiv“ – kroz čiju se sukcesiju oblikuje neka vrsta dvostruke biografije pjesničkog subjekta. Naime, s jedne strane svjedočimo njegovom „civilnom“ životu, koji je određen tvrdom empirijom i kronologijom, dok se na drugom polu oblikuje nekakva njegova izvanvremenska, doslovce „potencijalna“ biografija, u kojoj fragmenti sjećanja, doživljaja i maštarija slobodno plutaju, a vremenski planovi klize i preklapaju se. Ova dvojnost i raspolućenost uzimaju maha u nekima od najuspjelijih pjesama u knjizi, kao što je „kako se zovem i kuda sam krenula“, „pitala me šta ćemo sutra“, „aeroplan“, „ostrvo“, „oda jedinom moru koje postoji“. Evo nekoliko strofa iz potonje:
I
u kući sa pločicama boje meda
prosula sam kilogram brašna
i zamišljala peščani vrtlog
koji bi me odneo dovoljno daleko
i vratio dovoljno brzo
da deda tokom čitanja novina
ne primeti da me nema
IV
u kući sa pločicama boje meda
u sumrak sam u daljini videla Italiju,
stvarno jesam,
možda i neku drugu zemlju
koju niko još uvek nije otkrio
VIII
prošetala sam se do tamo i
srela sebe kako zalivam cveće
kojem nikad nisam zapamtila ime
IX
shvatila sam,
u kuću sa pločicama boje meda
doselili su se stanovnici
neotkrivene zemlje za horizonta;
pričaju nepoznatim jezikom,
za doručak jedu šišarke,
a za večeru suvo grožđe iz špajza,
sakriveno pre nego što ću uskočiti
u vrtlog od prah šećera
Subjekt ovih stihova po svoj prilici reminiscira na toponime, događaje, ljude i odnose iz svog „ovozemaljskog“ pamćenja. Međutim, on svoja sjećanja i dojmove ne ispostavlja u obliku lirske evokacije, pa čak ni kroz flashbackove; (dez)organizacija tog materijala prije podsjeća na logiku sna. Konstrast između naslovnog određenja pjesme i njezina tona pritom stvara uspio efekt začudnosti: riječ je o „odi“ koja ne zvuči uzvišeno, nego upravo snovito i somnambulno. Ugođaj pjesme neodređeno je mediteranski, pa se „more“ na koje se referira u naslovu bez problema vjerojatno odnosi i na neko realno postojeće more; ipak, kontekst nam sugerira da „more“ („jedino koje postoji“!) prije svega označava stanje uma u koje subjekt pada, a u kojem se mute granice između maštarija, sjećanja, fantazije, svjesti i podsvijesti. Identifikacija s dječjom vizurom kroz pjesmu djelomice se može tumačiti vremenskim „perfektom“ kojim je inspirirana, ali kao da, još više od toga, dolazi iz pokušaja raskida s „normalnom“ kronologijom i usvajanja neke drukčije prostorno-vremenske logike.
„Kuća s pločicama boje meda“ tek je jedan u nizu zajedničkih prostora u tematsko-motivskim zalihama Okeana, od kojih svaki održava specifičnu vezu s vremenom. Autor jednog od pogovora knjizi (i predsjednik žirija koji ju je nagradio) Vojislav Karanović primjećuje kako motiv muzeja u uvodnoj i zaključnoj pjesmi evocira prostor koji „pokušava da zaustavi i konzervira vreme“; u Seničićkinoj poeziji značajnu ulogu također igrajui kuća (gdje se, za razliku od muzeja, materijalizira upravo protok vremena), hotel (gdje vrijeme cirkulira i konzervira se paralelno), park, ulica, različiti javni prostori i površine. U pjesmi „ostrvo“ središnje mjesto zauzima otok/ostrvo – izglobljeni prostor u koji vrijeme kasni i u kojem usporava svoj tok, kao što to često opisuje naša književnost mediteranske tematike. Od uvodnog zazivanja: „vrati mi moje ostrvo!/na njemu ću da podignem šator/na njemu ću da podignem grad“, do stihova koji je poantiraju: „na njega će biti ponosni/Ser Džejms Metju Beri/i moj petogodišnji nos/zariven u peščanu obalu/zemlje u kojoj se ne odrasta“, ova pjesma evocira mjesto koje nije samo izmješteno u prostoru nego i u vremenu i iz vremena. Referenca na autora Petra Pana nije nužno tek prvoloptaška asocijacija uz spomen „zemlje u kojoj se ne odrasta“, nego i može sugerirati da žuđeno ostrvo nije manje legitimno tražiti u književnosti negoli igdje drugdje: „petogodišnji nos“ možda je zapravo „zariven“ baš među stranice knjige (primjetimo i da se spominje neodrastanje, ali ne i nestarenje: premda je to dvoje kod J.M. Barryja istovjetno, rekao bih da je distinkcija važna za poeziju Maše Seničić).
Ne bih rekao da je Okean zbirka u kojoj je svaki stih, ili čak svaka pjesma na svom mjestu, i kojoj ništa ne možemo dodati niti oduzeti. Neke pjesme „padaju“ u završnici, uglavnom tako što autorica dopušta da inače dobro dozirani pathos odnese prevagu: „misle da sam osetljiva/na nešto što zovu ambrozija,/ne sluteći da sam možda/alergična na svet/u kom te nema“ („srndać“). Ponekad joj se nešto slično dogodi i s cijelim pjesmama, mahom onim kratkima, kao što je „zaključak“: „nemam šta da ti kažem,/osim možda da na Ibarskoj magistrali/ima jedno skretanje udesno/nakon kojeg ću te zaboraviti“. Ipak, te kvalitativne oscilacije ne štete bitno cjelini knjige. Najprije, poezija kakvu Seničić piše nije bazirana na jakome stihu, ili pak na pojedinačnoj slici ili figuri – njezini udarni aduti jesu atmosfera i sugestivnost, ugođaj u kojem prepoznajemo elemente infantilnog, snovitog, mističnog, erotskog, itd., uz dobrodošao udio humora. Zatim, još važnije, rijetko koji poetski prvenac odlikuje tako postojan i promišljen koncept kao što je to slučaj s Okeanom. Vjerojatno da su autoričin dramaturški background i njeno iskustvo pisanja u formama drame i scenarija igrali značajnu ulogu u osmišljavanju i ustroju cjeline. Seničić je koncept Okeana i zamislila i realizirala doista uvjerljivo – tim impresivnije kad osim činjenice da joj je Okean prva knjiga, imamo u vidu i njene godine (rođena je 1990!).
Ukratko, poezija Maše Seničić zaslužuje svu pažnju, i nadajmo se da je nastavlja pisati i nakon ove knjige. Šteta bi bilo da nas ostavi u plićaku Okeana i oceana, kad joj po svoj prilici ne manjka talenta i volja za njihovim mapiranjima.
P.S.
Intrigantne su sličnosti između preovladavajućeg senzibiliteta, pa i atmosfereu Okeanu i poetske imaginacije nekih autorica s našeg jezičnog područja generacijski bliskih Seničić, koje su nedavno također objavile prve zbirke – npr. Hercegovki Anite Pajević (Perlinov šum) i Šime Majić (Potkožni sjever). To je već tema za poseban tekst, za kojim će uskoro možda doista postojati i potreba.