kristina špiranec

(AUTO)POETSKI MIKROSKOP



Uposljednje se vrijeme u regionalnome suvremenom pjesništvu pojavljuju knjige pjesama koje se prvenstveno trebaju čitati kao cjelina – unatoč dobro ostvarenim pjesmama u kojima se može uživati i pojedinačno – riječ je o knjigama koje tek u svojoj zaokruženosti i konceptu ostvaruju puni zamah.

 

U takvim knjigama ciklusi se isprepliću, progovaraju jedan o drugome, a pjesme se nadovezuju, nadopunjuju i zrcale. Nerijetko su takve knjige autoreferencijalne i autopoetične, jer kroz sam koncept ogoljavaju, uvijek i propitujući, postupak umjetničkog stvaranja. Kada su estetski dosljedne, te su knjige, prije svega,  izuzetno žive i tek nam višestruka čitanja mogu osvijetliti njihove interferirajuće meandre.

 

Već je za prvu pjesničku knjigu Marjana Čakarevića (Paragrad iz 1999. godine) Dušica Potić naglasila kako predstavlja tipičan izraz poezije 'sa konceptom', postavljene na poetičke temelje što su ujedno i prizma kroz koju se prelama slika sveta1. Isto se može reći i za Tkiva (2016), novu knjigu 1. http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=22.0 spomenutoga pjesnika i književnoga kritičara, koja u sedam dijelova od prve do zadnje pjesme gradi i nadograđuje svoj koncept, govoreći nam i o samome materijalu poezije. Naime, istovremeno dobivamo pogled izvana i iznutra – kada ruka poseže za nožem / i zaseca u tkivo – gdje se čudnovato ukrštavaju unutarnji svijet subjekta i poetska struktura.

 

Ljepota je Marjanove knjige upravo u toj promjeni pogleda, u gotovo mahnitom izvrtanju perspektiva, koje čitatelj mora prihvatiti ako želi u potpunosti uživati. Čakarević konstantno modelira točku gledišta, tako da jedan trenutak promatramo scenu događaja izvana, gotovo iz ptičje perspektive, kasnije se istoj sceni neočekivano vraćamo iznutra, kada subjekt progovara o vlastitome doživljaju, da bismo shvatili kako u više navrata zapravo čitamo o refleksiji odgovarajućega događaja, o njegovu obuhvaćanju. Jer upravo je obuhvaćanje (ljepote) u središtu ove knjige, obuhvaćanje koje 'tkiva' i njihov rasuti značenjski pritisak želi držati na okupu.

 

Iako moj pokušaj obuhvaćanja Marjanove knjige mora izmicati, kao što to inače biva s izvrsnim knjigama, može se reći da su Tkiva knjiga o traženju i dohvaćanju bježuće ljepote, odnosno o pokušaju jezičnoga oblikovanja svijeta i zaustavljanja trenutka. No to je istovremeno i knjiga o dječaštvu i pjesničkim počecima, knjiga o umjetnicima i umjetničkim getima, knjiga o jazzu i slobodi, te knjiga o eskapizmu. Najvažnije, u Tkivima se svi dijelovi sljubljuju i,neodoljivo paradoksalno, govor o Drugome postaje govor o sebi, kao što govor o sebi bježi u govor o Drugome.

 

Tkiva tako počinju – početkom: Treba početi od zelene. / Lista, na primer. / Fine, žiličaste strukture, kao uputom za pisanje i čitanje, da bi se kasnije neprestano vraćala zelenoj boji, prolazeći kroz mladost, zavičaj, jezik i emocije. Uz taj motiv zelenoga vežu se i lajtmotivi tajne, ključa, konja, zmija, voda, jazza: kroz zelenu opnu čitatelj ulazi u simboličan vrt, u san u kojem se ponavljaju simboli, izranjajući u novim okruženjima. Naime, u središnjem ciklusu zbirke, koji također nosi naslov Tkiva, pjesme se pojavljuju bez naslova, a dolazimo do vrhunca pjesničkoga zanosa, ritam se mijenja i ubrzava, a ponavljanja osnovnih motiva, kao i retorička ponavljanja, postaju najgušća: to su samo reči u kojima su / reči oko kojih su / reči iza kojih su / reči oko kojih su / reči u kojima su / reči iza kojih su reči:/ to su tkiva, / i majka,/ i jezik, / i jezero, / i tajna.

 

Naime, cijelu bismo knjigu mogli opisati kao jednu veliku Bildungs-pjesmu, proces sastavljanja pjesme, ali i priču o odrastanju. Izgradnjom (tkiva) pjesme grade se i identitetska tkiva – jednog pjesnika, 'ludog proroka', osobenjaka i osamljenika. Budući da taj dvostruki postupak prati blaga (auto)ironija, može se on čitati i kao razgradnja, odnosno rastavljanje, na što će nas uputiti i autoreferencijalni tekst u zagradama u ključnom dijelu Tkiva, u kojem autor ponavlja uputstva za nastajanje teksta, naglašavajući kako treba odbaciti klasičnu strukturu, razmjestiti težišta teksta, ali ih i povezati u 'tkiva'. Čakarević u tome ne griješi, i njegova Tkiva djeluju kao ponavljanje, nadograđivanje i razgrađivanje jedne melodijske dionice, kao igra u kojoj se upliću život i poezija.

 

Jasno je kako su Tkiva poezija o poeziji u najboljem smislu te sintagme, i pri čitanju se nikako ne može zanemariti Čakarevićeva kritičarska profesija. Ona progovara upravo iz koncepta knjige, u kojem su pisanje i čitanje neodvojivi, u dubinskoj analizi i pokušaju obuhvaćanja, u posvetama pjesnicima (Skacelu, Makoviću) i slikarima (Kirchneru, La Touru), te u sintagmama kao što su 'psihogeografski refren', 'subliminalna trajektorija' ili 'mikrotopološka asonanca'. Bilo da je riječ o govoru u 1. ili 3. licu, koji se izmjenjuju u zbirci, subjekt je uvijek pjesnik/kritičar, onaj koji je u potpunosti zaokupljen tajnom i ljepotom. Može se stoga činiti kako u našemu suvremenom književnom getu pjesnici počinju pisati samo za druge pjesnike i kritičare, jer malo tko će uistinu razumjeti ludu opsesiju jezikom i bol zbog izmicanja riječi i stvari, kao oni koji svakodnevno rade s jezikom. No to nipošto ne znači da Tkiva nisu poticajna za bilo kojeg drugog čitatelja, što može dočarati pjesma'Nagib', koja govori upravo o jeziku i nastajanju pjesme: kada preokrene se perspektiva / i hitac krene nazad ka tački polaska / krivulja koja ispisuje pad / tada napukne na najosetljivijim / najopasnijim mestima / u tim tačkama zasija prava krv / i svet na tren / učini se da postoji / na tren / svet bude živ.

 

Još je jedan velik uspjeh Čakarevićeve knjige u tome što njezine smione promjene ritma i upečatljive slike (poput šuštavih boja neba) nose tako snažan sentiment da nas ne ostavljaju ravnodušnima čak i kada zanemarimo minucioznost koncepta. Po tome je ona srodna Projektu Poljska (2014) Ivana Šamije, knjizi koncepta koju je Čakarević proglasio jednom od najznačajnijih knjiga u recentnom pjesništvu2, s čime bih se u 2. http://booksa.hr/kolumne/kritike/poljska-scena-neposrednog-susreta-1422870952 potpunosti složila. Unatoč očiglednim formalnim razlikama, srodnost počiva i u kompleksnosti odnosa prema tekstu te višesmjernoj dinamici koju te dvije knjige proizvode. Naime, oba teksta ostvaruju dojam kao da bismo se mogli izgubiti u njihovoj šumi znakova i nikada ne izaći van, što lukavo zaključuje i zadnja pjesma Tkiva, pod imenom 'Prozor': Kroz koji gledam, / kroz koji sam izašao, / nevidljiva ruka / nečujno će zatvoriti, / ostavivši te unutra, / ne pokazavši mi put. U toj zadnjoj zagonetki subjekta i pogleda možda završavaju Tkiva, no tijelo/tekst ovdje se tek otvara.




O autorki Kristina Špiranec

Kristina Špiranec (1987, Zabok) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojeg objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Piše književne kritike za književni portal Booksa i časopis Tema a u emisiji Briljanteen predstavlja dela suvremenih hrvatskih autora. Pjesme objavljuje u studentskom almanahu, magazinu Svijet kulture, Temi, Quorumu, Zarezu i Književnoj republici.