muanis sinanović
stati svojoj pesmi na grlo?
B laž Iršič je pjesnik sa jednim veoma naročitim talentom – on je sposoban da konstantno i uspješno minira svoje vlastite pjesme.
To naravno nije kritika, nego nešto što je u osnovi dobrodošlo. Ovdje se možemo sjetiti izreke Majakovskog o stupanju svojoj pjesmi na grlo. Uraditi to znači kao agens pisanja pjesme stupiti u mašinu vlastite pjesme, u njeno nesvjesno, i samoumjetno, paziti da ne zapadne u opšta mjesta, u zanos koji slavi na mjestima gdje ne treba slaviti, i, po mom mišljenju, u prvom redu voditi dijalog sa osnovnim materialom poezije, njenim jezikom. Ali postoje različiti načini tog postupanja.
Iršič to radi sa intervencijama raznih random šala, vulgarnih poteza, besmislica. Ove pjesme izgledaju kao da imaju tourettov sindrom. Cjela konstrukcija pjesme služi tom mehanizmu samoblokiranja. U osnovi, radi se o narativnim tekstovima koji bi trebalo da kulminiraju u nekakvoj poenti ili u nekakvoj katarzi ili dvoumici ali one kulminiraju u nečemu upravo suprotnom – u besmislu. Poznata je funkcija humora u psihičkom aparatu. On opušta tenzije u njemu i, to se naravno ne smije ispustiti u društvenim relacijama koje su povezane sa tim aparatom i sa kojima on ustupa u interakciju. Tako može imati efekat na dva suprotna načina, koja se, paradoksalno, ponekad i prekrivaju: sa jedne strane on poitskuje nevažne nesporazume u zaborav i time je produktivan, a sa druge strane, on potiskuje veoma važne nesporazume u zaborav i time je – barem politički i etički – neproduktivan.
Ja mislim da Poezija za avtomehanike sadrži oba momenta. Potrebno je da tu knjigu sagledamo u kontekstu slovenačkih društvenih relacija. Ona, kao što več naslov sugeriše, dolazi iz miljea nekog blue collar proletariata, koji reprodukuje vrijednosti koje se u javnom govoru pojavljuju kao nešto sasvim suprotno i antagonistično vrijednostima slovenačke kulturne sfere, koja zagovara određene vrijednosti više srednje klase. A ako pogledamo suštinu šala (odnosno nešala) i vulgarnosti u toj poeziji, one nisu usmjerene protiv tih srednjeklasnih vrijednosti nego su to šale koje afirmišu upravo te vrijednosti. Tu su antiklerikalizam, kritika klasične malograđanske morale, religije uopšte, seksualna ekscesnost i tako dalje. Moglo bi se reči da su te vrijednosti u ovom momentu u Sloveniji čak i više stvar mejnstrima nego što su klerikalizam, klasična malograđanska morala, religiozno uvjerenje, permisivna seksualnost, i da postaju nove etablirane malograđanske vrijednosti.
Iako Iršičeva poezija napada sa nekim posebnim nihilističkim drajvom i svom prljavštinom degradirane slovenačke radničke klase, ona se upravo u momentu humora spaja sa kulturnom elitom.
Ali nije sve u slovenačkoj perspektivi, odnosno u perspektivi slovenačke kulturne elite, što je ovde i najzanimljivije. To je pogotovo moguće primjetiti na Iršičevom čitanju uživo. Pošto te pjesme uz svoj uvijek jedan i isti mehanizam, koji uvijek dovodi do ukidanja smisla – a oblast besmisla uvijek je na neki način jednolika – one sadrže značajan elemenat repeticije, koji dolazi do izražaja u cjelokupnoj konstelaciji glasa, načina čitanja, pjesnikove žive prezencije i pjesama samih. Pod tim uglom Poezija za avtomehanike nastupa kao pjesnički ekvivalent grandža; u njima se pokazuje nekakva smušenost i u njegovom humoru nekakva neuroza, taj humor sada ne oslobađa više tenzije, nego ih samo iznosi u vidjelo. Tako dobijaju tragičnu dimenziju i bježe od statusa zabavnih pjesama za svaku priliku, kakva je uglavnom bila njihova recepcija. Ako se u prvom primjeru radi o utisku da smo, pročitavši jednu pjesmu, pročitali i sve ostale, u drugom primjeru repeticija otkriva sve dimenzije njihovog nihilizma. Ako se u prvom primjeru radi o poeziji automehanika za malograđanskog pjesnika, u drugom se stvarno radi o poeziji za automehanike. Jednom su to prilično neobavezajuče šale, a u drugom one dobijaju nekakvu demonsku dimenziju, sličnu kao što je sadrži sarkazam u određenim pjesmama grandžera.
Tako ova knjiga predstavlja svojevrstan Rorsachov test i mnogo zavisi od parspektive čitaoca. Ona je značajan fenomen.
Treba se sada osvrnuti na moguće efekte tog drugog čitanja. Ustanovili smo da se humor unutar njega pokazuje prilično drugačije, naime kao nešto nervozno i obavezujuće. Kao nešto što ne razrešava probleme nego ih ispostavlja, što pokazuje na njih. Tako je ova poezija poezija znakova; ona se perpetuira kroz znakove. U njoj je izražen očaj blue collar miljea i blokirana njegova konsolidacija. Ovo je poezija za automehanike samo utoliko koliko ispostavlja određenu identifikaciju ali iz te identifikacije ništa ne proizlazi. Ona otvara određena značenja ali ih ne sintetizira. Rekli smo već da se radi o poeziji koja sebe stalno blokira. Na ovom mjestu možemo iznijeti alternativnu interpretaciju njegove borbe protiv autoriteta u obliku klasične, već pomenute malograđanske morale, klerikalnih i političkih figura. Kao što to primjećuje teoretički psihoanalitičar Jan Simončič u svojoj kritici za Radio Študent, Iršičeve pjesme imaju značajno muški problem u odnosu s autoritetom. Treba ih sagledati ujedno u psihološkom i posebno u političkom vidu – tek onda ćemo moći cjelovito da ugledamo vezu između jednog i drugog.
Operacija tih pjesama jeste i transgresivna, kako to izvodi Simončič, i transgresivno je znak identifikacije u otporu ali, kako nas poučava psihoanaliza, transgresivno ne dovodi do promjena, već do reprodukcije postojećeg reda. Šta bi moglo da znači idući korak u toj poeziji za automehanike, što bi ona još mogla da doprinese nekim (možda i ne empirijskim) automehaničarima? Pomenuli smo već da je to u osnovni narativna poezija isprekidanog narativa. Ali ako zamislimo da bi tu bilo prisutno manje naracije, više jezičkih intenziteta, ako bi se svaka narativnost u osnovi razgrađivala kroz poetički jezik umjesto kroz humor, to bi bila poezija koja bi mogla u kontekstu i prvog i drugog čitanja da donese nekakav novi proboj.
Iako Iršič cijelo vrijeme staje svojim pjesmima na grlo, u nekim trenucima bilo bi zanimljivo kad bi to prestao da radi odnosno kad bi im stao na grlo tako da im više ne bi stajao na grlu – i kad bi uklopio njenu latentnu jezičku mašineriju, sa kojom bi mogla oznaka „poezija za automehaničare“ dobiti jedno sasvim novo značenje. Zasada u njenim relacijama između osobnog i javnog postoje neke proturiječnosti koje ovu poeziju čine simptomatičnom, ali sprečavaju da razvije neku mjeru pjesničke autonomije. A upravo ta autonomija u povratku ka poetičkim elementima već bi značila njihovo prevazilaženje.